ZA SEMBERSKE novine piše: Nevena Škorić Bešlić Klinički psiholog i integrativni psihoterapeut
 

 

Bila sam dijete kada sam prvi put gledala film „Dan mrmota“. Sjećam se tog neobičnog naleta tjeskobe i straha koji me je obuzeo dok sam gledala Bila Mareja kako se budi uvijek u isto vrijeme, zarobljen u magli jednog te istog, zamrznutog dana. Ta slika nezadovoljnog meteorologa koji biva kažnjen beskonačnim ponavljanjem identičnih dvadeset i četiri sata ostavila je na mene dubok, tetovirajući trag. Šta se to mora slomiti ili ugasiti u ljudskom biću, kojem je dat samo jedan jedini život pod ovim nebom, pa da pristane na tamnicu monotone kolotečine? Kako neprimjetno skliznemo u taj duboki, mračni bunar i što je najvažnije, kako se sa njegovog dna ponovo izranja na svjetlost?
 

Mnogo godina kasnije, kao psiholog i psihoterapeut, shvatila sam da taj moj dječiji strah nije bio bezrazložan. Danas u svojoj praksi svakodnevno srećem ljude, a i sama se ponekada uhvatim u tom krugu, koji, baš poput tog zarobljenog meteorologa, svakog jutra u šest sati čuju isti alarm i ulaze u dan koji je vjerna, siva kopija prethodnog. Ovo je naša tiha, iscrpljujuća epidemija modernog doba koju u nauci zovemo sindrom sagorijevanja na poslu. 
 

Sagorijevanje nije običan umor koji rješavamo jednim produženim vikendom ili prospavanom noći. Umor je kada nam se isprazni baterija na telefonu pa je dopunimo, a sagorijevanje kada se unutrašnja instalacija ošteti od prevelikog napona. To je stanje hroničnog stresa koje, prema naučnim definicijama, karakterišu tri ključna stuba: naša duboka emocionalna i fizička iscrpljenost, mentalno distanciranje ili cinizam prema poslu koji radimo, te osjećaj da više nismo dovoljno efikasni i da naša postignuća gube vrijednost. Kao terapeuta me zaboli kada vidim taj ugašeni sjaj u očima čovjeka koji je sagorio, a koji je do juče bio pokretač svega.
 

Kako uopšte upadamo u taj bunar? Paradoksalno, najčešće iz najbolje namjere. U terapiji vidim često vidim da u sagorijevanje upadaju najodgovorniji i najambiciozniji, oni koji u posao unose čitavo svoje biće. Granica između naše posvećenosti i samopovređivanja odjednom postaje nevidljiva. Kada naš neurobiološki sistem predugo boravi u stanju „bori se ili bježi“, naš organizam počinje da pozajmljuje energiju iz sopstvenih vitalnih rezervi, sve dok nam rezervoar potpuno ne presuši. Tada nastupa sivilo. Svijet gubi boje, a posao koji smo nekada voljeli postaje neprijateljska teritorija. Kao psihoteraperut, na čovjeka gledam kao na cjelinu, spoj uma, tijela, emocija i duše. Kada sagorimo, ta naša cjelina se cijepa. Naše tijelo počinje da vrišti kroz psihosomatske simptome: nesanicu, glavobolje, lupanje srca ili hronični bol. To su crvene lampice na komandnoj tabli našeg bića koje nas mole da usporimo. Dok razmišljam o ovom modernom sivilu, misli me često vrate unazad, u djetinjstvo. Moja baka i djed su proveli svoj život u selu Balatun, u zaseoku Salaš, tamo na samom ušću gdje se nemirna Drina uliva u tihu Savu. To je bilo mjesto, kako je moj djed volio da kaže, gdje se u zoru čuju tri pijetla – mačvanski, sremski i ovaj naš. Bili su posljednja kuća u selu. U grad su odlazili rijetko, a komšije su još rjeđe svraćale. Njihov život je bio satkan od stroge, nepomične rutine. Zemlja i stoka nisu trpjele improvizaciju. Budili su se uz pjesmu tog našeg pijetla, a lijegali sa prvim sumrakom. 
 

Moj djed je bio čamdžija. Svojim rukama je pravio drvene čamce, pažljivo birajući građu u zavisnosti od toga da li su za divlju Drinu ili tromu Savu. Provodio je sate dodirujući drvo, osjećajući njegove godove pod prstima. Ponavljao je tada rečenicu koju sam tek kasnije istinski razumjela: „Radu sa drvetom nikada ne smiješ prići nervozan i ljut. Moraš biti smiren. Jer drvo, sine, iako je odsječeno od svog korijena, i dalje diše.“ 
 

Pa ipak, gledajući njih dvoje u toj potpunoj izolaciji i vječno ponavljajućim danima, često se zapitam: kako su oni uspijevali da ostanu s mirom u duši? Kako su ostajali nasmijani, zadovoljni i zauvijek nesagoreni?

Odgovor leži upravo u toj djedovoj tajni koju smo mi, u trci za produktivnošću, usput izgubili. Radilo se rukama, a kravama se tepalo dok ih se namiruje. Znalo se da ako uneseš jed i nervozu u ono što radiš, pokvarićeš i drvo i sebe. Danas, mi radimo potpuno suprotno, ulijećemo u poslove sa hiljadu unutrašnjih bura, odsječeni od sopstvenog korijena, zaboravljajući da i naš organizam, baš kao i ono djedovo drvo, i dalje diše, pati i traži poštovanje svojih granica. Pokušavamo da plovimo po drinskim brzacima sa savskom građom, forsirajući sebe preko svih mjera.
 

Pa, kako onda da mi, u našim betonskim kancelarijama i pred ekranima, izađemo iz svog bunara i prekinemo svoj bolni ,,ponavljajući dan’’?

Prvi i najteži korak nam je priznanje. Priznati sebi da nismo svemogući nije naš poraz, već vrhunski akt hrabrosti i samopoštovanja. Moramo naučiti da kažemo ,,ne’’ spoljašnjim zahtjevima, kako bismo rekli ,,da’’ sopstvenom životu. Postavljanje granica nije naša sebičnost, to je ekologija naše duše.
 

U filmu, glavni lik prekida magični krug tek kada prestane da se bori protiv dana i počne da mijenja sebe, kada unosi autentični smisao u svaki trenutak. Kako to izgleda u našoj stvarnosti ako u nju unesemo bar mrvu one prisutnosti sa Salaša, onog osluškivanja materijala od kojeg smo sazdani? Možda je vrijeme da bez telefona osjetimo miris rijeke, umijesimo onaj komplikovani kolač osjećajući teksturu pod prstima, zaplešemo spontano, za sebe. Naučno je dokazano da se naš nervni sistem oporavlja tek kada mu svjesno obezbijedimo prostor za odmor, igru, refleksiju i povezivanje sa onim što nas istinski ispunjava van radnog mjesta. 
 

Ako se danas osjećate kao da živite svoj sopstveni ,,Dan mrmota’’, zapamtite da svaki bunar ima dno sa kojeg se može odraziti i krenuti ka gore. Dozvolimo sebi da usporimo, udahnemo i budemo jedno sa sobom. Život je suviše dragocjen da bi bio samo ponavljajući dan u kalendaru tuđih očekivanja.
 

---

​Semberske novine / Semberija info