DAŠ 6.000 MARAKA I DOBIJEŠ POSAO :: Semberija INFO ::

 

DAŠ 6.000 MARAKA I DOBIJEŠ POSAO


Listajući stranice ,,Semberskih novina’’ iz decembra 1984. godine, uočili smo zanimljiv naslov: „ Stotinu radnih mjesta za povratnike“.

Naime, Radnički savjet Industrije obuće i HTZ opreme „Zenit“ donio je odluku o raspisivanju konkursa za prijem stotinu novih radnika u pogonu u Ugljeviku. Ovom odlukom praktično su stvorene mogućnosti da stotinu naših radnika, privremeno zaposlenih u inostranstvu, uz udruživanje sredstava, definitivno riješe pitanje konačnog zaposlenja u zavičaju. Da bi na ovakav način došli do zaposlenja, radnici treba da udruže po 6.000 zapadnonjemačkih maraka na pet godina, a uložena novčana sredstva vraćaće im se u dinarima  i uz redovnu kamatu na uloge po viđenju.


Svakom novoprimljenom radniku nudi se i šestomjesečna obuka u pogonima „Zenita“, kako bi se osposobio za jedno od zanimanja neophodnih u procesu proizvodnje u ovoj fabrici.

Da pojava neizmirivanja obaveza za struju, vodu i grijanje nije novijeg vijeka, potvrđuje tekst ,,Semberskih’’ iz 1984. godine, u kome je navedeno da je „mali broj stanovnika bijeljinske opštine koji nemaju neizmirenih društvenih obaveza ili dugova za komunalne i druge usluge“.

Dugovanja su, izgleda, postala svojevrsna moda, kojoj se u vremenu inflacije i pada životnog standarda, po svemu sudeći, teško oduprijeti. Duguje se za struju, vodu, grijanje, telefon, penzijsko – invalidsko osiguranje... Poreske obaveze se, takođe, ne izmiruju redovno, kao ni stanarine.

Nakon završetka kampanje prerade šećerne repe u UPI – jevoj Fabrici šećera u Velikoj Obarskoj, koja je završena za novembarske praznike 1984. godine, za dva mjeseca, koliko je trajala kampanja, prerađeno je više od 100.000 tona šećerne repe i proizvedeno 12.000 tona  konzumnog šećera. Zahvaljujući visokoj digestiji šećerne repe, koja je te godine dobro rodila, radni ljudi Šećerane ostvarili su dobre poslovne rezultate. Uz ovaj podatak, ističe se i to da Šećerana, zbog nedostatka sirovine, već godinama radi sa malim iskorištenjem kapaciteta, sa svega 25 odsto projektovanog kapaciteta, što dovodi do velikih gubitaka u ovom preduzeću.
Nelikvidnost preduzeća i nedostatak kvalitetnih obrtnih sredstava već se postavlja kao veliki problem u bijeljinskoj privredi.


Tako zaposleni u Prehrambenoj industriji „Sava“, koji na inostrano tržište plasiraju oko 2.000 tona svojih proizvoda, ubirući prijeko potrebne devize u Iraku i Njemačkoj, suočavaju se sa činjenicom da su kamate na kredite krajem te, 1984. godine, veće od iznosa za plate zaposlenih radnika. Prehrambena industrija „Sava“ u tom trenutku zapošljava oko 800 radnika, sa prosječnim platama od 16.000 dinara.

Bijeljina je odvajkada bila trgovinsko središte ovog regiona, pa je tako ostalo i do današnjih dana.

U ,,Semberskim novinama’’ može se pročitati i o vrijednom jubileju – 30 godina Radne organizacije za promet i usluge „Pobjeda“, koja posluje u sistemu UPI – jeve maloprodaje i koja krajem 1984. godine ima oko 1.000 zaposlenih radnika u četiri OUR-a maloprodaje: „Progres“, „Napredak“, Robna kuća i „Drina“, te u jednoj  OOUR -i industrijske proizvodnje čačkalica i Radnoj zajednici zajedničkih službi.

Bila je to prilika za podsjećanje na bonove i tačkice u godinama nakon Drugog svjetskog rata, kada se stanovništvo snabdijevalo u takozvanim „zemaljskim magazinima“ (ZE - MA), na godine kada se roba prevozila zaprežnim kolima i konjima, sve negdje do 1979. godine. Uslijedila je racionalizacija trgovine, modernizacija i nove investicije koje su rezultirale i izgradnjom Robne kuće „Pobjeda“.

Zanimljivu priču donose ,,Semberske novine’’ o penzionisanom vozaču „Pobjede“ Mehi Vodeničareviću koji je dvadesetak godin vozio kamion, svojevremeno i jedino prevozno sredstvo za prevoz robe u ovoj trgovinskoj organizaciji.


Meho je od Bijeljine do Sarajeva putovao po desetak sati, pri brzini od 20, 30, najviše 40 kilometara na sat.
Zbog slabih guma  i loših puteva, bio je i vozač i mehaničar, jer je u prosjeku imao pod esetak gumi – defekata. Meho nije na putu imao pomoćnika, niti radionice u kojima bi vršio poravke. Sve je popravke morao sam obavljati.

arhiva Semberskih novina (Lj.Ljubojević)