Podsjećanje na ratne događaje iz aprila 1992. godine u Bijeljini: Spriječeni su veći sukobi i stradanja
Sastali smo se danas, prvog aprila, da obilježimo trideset dvije godine od oružanih sukoba u Bijeljini iz 1992. godine, izjavio je Cvijetin Simić, predsjednik Skupštine opštine iz tog perioda, naglasivši da današnjem sastanku prisustvuju članovi Savjeta za narodnu odbranu i ljudi koji su u to vrijeme pomogli održavanje sjednice Savjeta za narodnu odbranu u bijeljinskoj kasarni, prvog aprila 1992. godine.
“Smatram da je trideset i prvi mart značajan datum za Bijeljinu, iako se taj datum različito tumači, jer su legalne vlasti u martu i aprilu 1992. godine kontinuirano funkcionisale, ne dozvolivši da se u međusobne sukobe uključi policija i pripadnici JNA. Sukobi su završeni sa civilnim žrtvama, koje su koje su mogle biti daleko veće, a srećom nisu. U proteklim godinama pokušali smo uticati na lokalnu vlast i na Muzej Semberije da se prikupi što više materijala i dokumenata iz tog perioda, da se ta građa obradi. Prvi naučni skup o istoriji Bijeljine u 20. vijeku organizuje se sutra. To je početak tih aktivnosti, a mi se nadamo da će se ova aktivnost u narednom periodu intenzivirati i da ćemo doći do istine o brojnim događajima u Bijeljini iz tog perioda”, izjavio je Cvijetin Simić.
Simić je naglasio da je obilježavanje ovog datuma važno, jer je riječ o početku oružanih sukoba, te što je spriječena veća tragedija, brojnije stradanje građana i veće rušenje grada.
“Sačuvana je lokalna vlast, iako su se pojavljivali brojni paradoksi u proteklom periodu. Konačne presude Haškog tribunala u nekim predmetima , u slučaju Krajišnik, iznose da su “Srbi napali Bijeljinu i zauzeli vlast”. U Hagu sam svjedočio i osporavao sam presuđene činjenice, u predmetu predsjedniku Radovanu karadžiću, gdje sam morao da svjedočim da sam ja, lično, kao i članovi Izvršnog odbora opštine i cijela lokalna vlast postojali prije sukoba i da je ta vlast ostala nakon sukoba. Nismo mi mogli napasti sami sebe i zauzeti vlast. Već smo bili na funkcijama 1990. godine i te funkcije smo obavljali i kasnije. Svi sarajevski mediji su prvog i drugog aprila 1992. godine objavili da je u Bijeljini stradalo dvije do tri hiljade Muslimana. To je bila neka projektovana priča. Pokušavamo da pronađemo brojeve “Oslobođenja” od prvog i drugog aprila, da vidimo šta su oni zapisali o događajima u Bijeljini u to vrijeme. Zapisnici sa sjednice Predsjedništva BiH potvrđuju da je tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, na sjednici Predsjedništva BiH, nakon sukoba u Bijeljini, tražio da se objavi da je u Bijeljini stradalo tri hiljade Muslimana. Haški sud je donio nekoliko presuda u vezi sa Bijeljinom. Pisane su i objavljivane knjige bez argumentovanih činjenica, a mi sada pokušavamo da prikupimo građu kako bismo uz pomoć nauke i istoričara osvijetlili taj period lokalne istorije”, izjavio je Cvijetin Simić.
Dragan Đurđević, jedan od učesnika tih ratnih događaja, kaže da su nemili događaji, kao što je bilo bacanje bombe u kafić “Istambul” i bacanje bombe ispred kafića “Srbija” , bili povod za izazivanje sukoba u Bijeljini.
“Važno je da poručimo i sadašnjim i budućim generacijama da Srbi ovaj datum ne osjećaju slavodobitno. Mi nismo ostvarili nikakvu pobjedu tada, ali smo spriječili da se u Bijeljini dogodi ono što se dešavalo u Sarajevu, Tuzli i drugim opštinama u kojima Srbi nisu uspjeli da se organizuju. Jedan nemili događaj izazvao je lančanu reakciju kod bošnjačkog i srpskog naroda. U ta tri dana sukoba stradali su građani ovog grada i troje do četvoro njih koji su bili na privremenom radu u Bijeljini. Niko nije želio da u tom sukobu bude veliki broj žrtava. Na svu sreću, tako je i bilo. Smatramo da su Srbi tada uspjeli da sačuvaju grad, da razoružaju Muslimane koji su bili naoružani. To je sticaj okolnosti koji je izazvao sva buduća ratna dešavanja, pa smo odavde otišli u Zvornik, Bratunac i Srebrenicu, nakon toga, drugog maja, i u Brčko. Narod u Bijeljini je nakon toga shvatio da se mora organizovati i da mora pomoći svugdje tamo gdje je bilo neophodno u odbrani srpskog naroda, kako na Majevici, tako i na drugim ratištima”, istakao je Dragan Đurđević.
(Semberija Info)
“Smatram da je trideset i prvi mart značajan datum za Bijeljinu, iako se taj datum različito tumači, jer su legalne vlasti u martu i aprilu 1992. godine kontinuirano funkcionisale, ne dozvolivši da se u međusobne sukobe uključi policija i pripadnici JNA. Sukobi su završeni sa civilnim žrtvama, koje su koje su mogle biti daleko veće, a srećom nisu. U proteklim godinama pokušali smo uticati na lokalnu vlast i na Muzej Semberije da se prikupi što više materijala i dokumenata iz tog perioda, da se ta građa obradi. Prvi naučni skup o istoriji Bijeljine u 20. vijeku organizuje se sutra. To je početak tih aktivnosti, a mi se nadamo da će se ova aktivnost u narednom periodu intenzivirati i da ćemo doći do istine o brojnim događajima u Bijeljini iz tog perioda”, izjavio je Cvijetin Simić.
Simić je naglasio da je obilježavanje ovog datuma važno, jer je riječ o početku oružanih sukoba, te što je spriječena veća tragedija, brojnije stradanje građana i veće rušenje grada.
“Sačuvana je lokalna vlast, iako su se pojavljivali brojni paradoksi u proteklom periodu. Konačne presude Haškog tribunala u nekim predmetima , u slučaju Krajišnik, iznose da su “Srbi napali Bijeljinu i zauzeli vlast”. U Hagu sam svjedočio i osporavao sam presuđene činjenice, u predmetu predsjedniku Radovanu karadžiću, gdje sam morao da svjedočim da sam ja, lično, kao i članovi Izvršnog odbora opštine i cijela lokalna vlast postojali prije sukoba i da je ta vlast ostala nakon sukoba. Nismo mi mogli napasti sami sebe i zauzeti vlast. Već smo bili na funkcijama 1990. godine i te funkcije smo obavljali i kasnije. Svi sarajevski mediji su prvog i drugog aprila 1992. godine objavili da je u Bijeljini stradalo dvije do tri hiljade Muslimana. To je bila neka projektovana priča. Pokušavamo da pronađemo brojeve “Oslobođenja” od prvog i drugog aprila, da vidimo šta su oni zapisali o događajima u Bijeljini u to vrijeme. Zapisnici sa sjednice Predsjedništva BiH potvrđuju da je tadašnji predsjednik Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović, na sjednici Predsjedništva BiH, nakon sukoba u Bijeljini, tražio da se objavi da je u Bijeljini stradalo tri hiljade Muslimana. Haški sud je donio nekoliko presuda u vezi sa Bijeljinom. Pisane su i objavljivane knjige bez argumentovanih činjenica, a mi sada pokušavamo da prikupimo građu kako bismo uz pomoć nauke i istoričara osvijetlili taj period lokalne istorije”, izjavio je Cvijetin Simić.
Dragan Đurđević, jedan od učesnika tih ratnih događaja, kaže da su nemili događaji, kao što je bilo bacanje bombe u kafić “Istambul” i bacanje bombe ispred kafića “Srbija” , bili povod za izazivanje sukoba u Bijeljini.
“Važno je da poručimo i sadašnjim i budućim generacijama da Srbi ovaj datum ne osjećaju slavodobitno. Mi nismo ostvarili nikakvu pobjedu tada, ali smo spriječili da se u Bijeljini dogodi ono što se dešavalo u Sarajevu, Tuzli i drugim opštinama u kojima Srbi nisu uspjeli da se organizuju. Jedan nemili događaj izazvao je lančanu reakciju kod bošnjačkog i srpskog naroda. U ta tri dana sukoba stradali su građani ovog grada i troje do četvoro njih koji su bili na privremenom radu u Bijeljini. Niko nije želio da u tom sukobu bude veliki broj žrtava. Na svu sreću, tako je i bilo. Smatramo da su Srbi tada uspjeli da sačuvaju grad, da razoružaju Muslimane koji su bili naoružani. To je sticaj okolnosti koji je izazvao sva buduća ratna dešavanja, pa smo odavde otišli u Zvornik, Bratunac i Srebrenicu, nakon toga, drugog maja, i u Brčko. Narod u Bijeljini je nakon toga shvatio da se mora organizovati i da mora pomoći svugdje tamo gdje je bilo neophodno u odbrani srpskog naroda, kako na Majevici, tako i na drugim ratištima”, istakao je Dragan Đurđević.
(Semberija Info)
