JELENA PUSTIVUK: ŽIVOT U DOBA PANDEMIJE :: Semberija INFO ::

 

JELENA PUSTIVUK: ŽIVOT U DOBA PANDEMIJE


Pričaćuvam o gospođi Koroni. Gospođa Korona je porijeklom iz Vuhana. I kao i svako raseljeno lice, lutala je svuda. Ali gospođa Korona nije bivala, pa odlazila. Ona je ostavljala teške tragove i sijala svoje sjeme gdje je stigla. Na hiljade mrtvih, ekonomsku propast, mnogo brige i straha šta nas tek poslije čeka. Gospođa Korona je bila nezaustavljiva. Ušla je tiho, na mala vrata. Najsmješniji virus, pričali su. Podsjećali su nas da smo nebeski narod koji je preživio tolike ratove. Da nam ovaj izmišljeni virus ne može ništa. Da je to napravljeno namjerno, da bi se pročistilo stanovnštvo, da je sve laž i da nas samo plaše. Da je sreće da je tako. Pred sobom smo imali nešto sa čim ne znamo da se borimo. Ona ubija tiho, nevino. Pomislite da je sve u redu, da su simptomi prehlade, jer su potpuno identični. Taman što pomislite da je sve ovo tačno, onda ona pokazuje svoju pravu stranu. Svoju dominantnost nad nama tako malima i slabima pred njom. Molimo Boga i doktore, u tim momentima, naše heroje da spasu živote naših voljenih, da ne odu prerano. Jer za naše voljene, svako vrijeme smrti je prerano. Bolnice su bile prepune. Neki su izgubili bitku, a neki su se vratili sa naučenim lekcijama o životu.

Ja bih, kao i svaki optimista, pisala o tim lekcijama. Ako mene pitate, lekcijama koje su toliko značajne i kroje nam dalje put kroz ovu pošast koja nas je zadesila.
 
Polovinom marta proglašena je pandemija. Pandemija je sa sobom uključivala maske, što veće razmake između ljudi ili ti socijalnu distancu. Po meni, sasvim pogrešan termin. U daljem čitanju, objasniću i zašto. Dakle, polovinom tog mjeseca prestaje sve sa radom. Radi samo ono osnovno i to skraćeno. Prvih dana nam je bilo super. Svi su jedva čekali da se malo odmore od posla, da zaborave na par dana sve. I šefa, i firmu, i na sve obaveze koje su se do prije par dana morale ispunjavati. Ali zaboravili smo da se ništa ne mora. Mora se samo umrijeti. Pandemija je našla sasvim dobar način da nam to pokaže. Kao što rekoh, da se ništa ne mora i da ništa nije sigurno. Ni poslovi, ni puni novčanici, a ni prazni. U datom momentu ništa nije značilo. Bilo je bitno da imamo dovoljno hrane i vode u kući. I porodicu. Porodica koja je stub svega. Ponovo su svi zajedno jeli svi za stolom.Ponovo se zajedno gledao TV i razgovaralo.Kao da smo to zaboravili. Samo razgovarati. Bez ikakve žurbe da ćemo zakasniti negdje. Jer realno, nemamo gdje.
 
Nekima je pandemija bila zatvor, a nekima raj na Zemlji. Zatvor u smislu da nema izlazaka, kafane, muzike.
Smatram da je takvim ljudima pandemija dala mogućnost da razmisle da je sasvim okej sjediti kući. Prosto biti u trenutku sa svojom porodicom. Bez gužve i bez ludnice savremenog života. Spojili smo se ponovo svi. Onaj komšija s kojim nisi pričao, prišao je i pružio ruku pomirenja. Jer ko zna šta će biti sutra. A i sad ne znamo. I da ne izgubimo vrijeme na svađe i sitnice koje nam svakodnevno uništavaju život. Tiho i polako. Police pune knjiga, konačno su došle na red. Jedna po jedna. Svaka se čitala, ne vjerujući da ćemo je završiti. Da konačno imamo vremena. Jer svaki dan se slušalo kako se nema vremena nizašta. Majka je spremala domaći hljeb, jer zašto bi se išlo do prodavnice, kad ona bolje pravi, nego bilo ko. O kako nam je to falilo. U kući imamo sve. I zaista imamo sve, u svakom smislu.
 
Društveni život je dobio novu dimenziju. Okupljalo se, ali na otvorenom. Uz šetnje na mjestima u prirodi gdje do sad nismo bili, jer nismo imali vremena. Doduše, sa maskama, ali se opet računa. Važno je da se disalo punim plućima. Kućni ljubimci su ponovo dobili naše vrijeme i punu pažnju. Priroda nam se tako obradovala što smo opet došli u njeno naručje. Kako smo je samo bili željni. Šume su bile zelenije, nego ikad. Na gradsku gužvu i semafore smo skoroz zaboravili. Pali su u drugi plan. Ničeg nije bilo ljepše od tih trenutaka. Kada bi se vratili kući, počinjale su brige šta će biti poslije, kada sve prođe. Svi smo poslati domovima, isčekujući da ćemo se što prije vratiti poslu i redovnim platama.

Ne radimo. Od čega da platimo, struju, vodu, internet ?

Sve te stvari koji su nam neophodne za život. Mene je u to doba hvatala anksioznost.Vrijeme pandemije je bilo iskorišteno u duboko zalaženje sebe i traganje za onim istinskim izvorom sebe. Čitajući one knjige sa polica, shvatila sam da je ovo idealan trenutak za rad na sebi, za šta vjerujem da je i kod drugih ljudi bilo tako.
 
Planeta se oporavila za kratko vrijeme. Istraživanja su pokazala da je vazduh u Kini, odakle je sve i počelo, čistiji za 40%. U drugim zemljama od 20% do 38%.

Hej ljudi, pa mi smo uspjeli kolektivno.Čovjek se uspavao, planeta se probudila.Planeto Zemljo, hvala ti!

U ovo srećno ili nesrećno doba, zavisi kako gledate, spoznali smo mnogo stvari. Porodica je najvažnija stvar na svijetu. Majka priroda je izvor našeg života, da ako je ona u haosu, onda smo i mi. I jako bitna stvar je mentalno zdravlje. Biti okej sam sa sobom u ovo ludo doba je ogromna stvar. Raditi na sebi i imati podršku važnih ljudi, to je sve.
 
I ponovo je sve u redu. Mjere su odlazile i dolazile, stupale na snagu i odstupale. Ljutili smo se na nadležne što nas zaključavaju. A nismo bili zaključani. Ključ je uvijek u našoj glavi, zar ne?

U vrijeme kada završavamo ovaj rad, stupaju nove mjere. Ponovo rade kafići do ponoći, muzika je dozvoljena i sve cvjeta. Sve se vratilo. Dišemo ponovo, doduše pod maskama, ali nema veze. Bitno je disati. Zato, draga pandemijo, hvala ti. Hvala ti na naučenim lekcijama, ali ne moraš više, biće nam puno. Gospođo Korono, hvala što si došla, ali ni ti nemoj više. Previše si ostala, a mi bi da živimo normalno.

Jelena Pustivuk,
student Pravnog fakulteta