Dragi moji sugrađani,

hvala vam što mislite na mene, ali mene više nema. Više nema moje oronule i išarane fasade koju su neka nestašna djeca ukrasila svojom rukom. Nema više mog oronulog krova i sasušenog drveta koje je ukrašavalo moj ulaz. Nema više mojih razbijenih prozora koji su bile moje oči sa kojima sam vas gledao kada prolazite ulicom. Mene nema više. Nisam mogao da se branim jer nisam mogao da komuniciram sa vama zbog onoga što jesam - ruglo.

Žao mi je što više nisam sa vama, što više neću moći da gledam vesele đake kako idu i kako se vraćaju iz škole. Žao mi je što više neću moći da čujem njihove tajne, njihov smijeh i njihovu radost i tugu. Žao mi je što nestašna djeca više neće moći da ukrašavaju moju fasadu. Žao mi je što više nisam sa vama.



Mnogo sam godina stojao tu, vidio sam i čuo mnogo toga, pa vas zato molim da me čujete sada kada me više nema. Kao i sve u životu, shvatimo da nam nešto nedostaje samo onda kada to izgubimo. Shvatimo da smo voljeli tek kada nečega ili nekoga više nema. Tada se budimo iz hibernacije ličnih interesa, tada pokrećemo inicijative i tada ne znamo za granice. Tada se u nama budi osjećaj da možemo sve i tada se borimo svim srcem. Tada, kada je već kasno.

Godinama sam stojao kao nijemi posmatrač i upijao sve što me okružuje. Nadao sam se da ću još dugo godina biti sa vama i da ću upoznati nove generacije, vašu djecu i unučad, i njihovu djecu i unučad. Moram priznati da sam u posljenjih nekoliko godina primijetio da su stvari drugačije, nego što su bile prije. Ljudi, a posebno mladi koji su uvijek veselo prolazili kraj mene puni šala i trikova, bili su tihi i gledali su u male uređaje koje su držali u svojim rukama. Poslije sam naučio da se to zove ,,mobilni telefon”. Primijetio sam da, od kako su ti uređaji u njihovim rukama, govor i smijeh sve manje čujem. Da više nema vedrih razgovora i tajni, da nema trčanja i smijeha. Da nema više dogovora da se uđe u moje dvorište i da se istraži šta se tu krije. Sve što sam vidio su samo spuštene glave. Šta se desilo sa nestašnom djecom, šta se desilo sa nestašnim umjetnicima koji su ukrašavali moju fasadu? Šta se desilo sa nestašnim istraživačima koji su otkrivali tajne mog dvorišta? Šta su ti uređaji uradili sa mojih drugara?!
 
Družina koju sam ja zvao ,,ona, on i mališani”, a onda sam naučio da se to zove ,,porodica”, često su prolazili kraj mene. Ona i on su često pričali mališanima o meni. Stajali bi ispred mog dvorišta i pričali divne priče kako sam nekada bio veliki i moćan. Mališani, moji najbolji drugari bi postavljali bezbroj pitanja i poslije, kada bi prolazili kraj mene, prepričavali svojim vršnjacima nevjerovatne priče koje su čuli tokom šetnje sa svojom porodicom. Ali opet, posljednjih godina, ona i on su često sami. On obično prolazi pored mene u nekakvoj kockastoj kočiji koja mnogo galami i ispušta nekakav čudan miris. Ona još uvijek šeta, ali ne gleda više prema meni. Nemaju više one vedrine sa kojom su mi uljepšavali svaki dan. Mališani? Mališana više nema ili ih ja više ne mogu prepoznati. Kada malo bolje razmislim, više ne znam ko je ona, ko je on, a ko su mališani. Svi mi isto izgledaju. Da li je to moda ili su mališani postali veliki prije vremena? Zar ne znaju da je biti mališan najljepše doba života! Gdje žure! Šta se desilo sa njima? Gdje je moja družina ona, on i mališani?!

Moji drugari, koje sam zvao čuvari, bili su ljudi koji su me napravili i koji su se brinuli o meni. Pravili su me pažljivo, brinuli se o svakom dijelu mene i o svemu sto je imalo veze sa mnom. Kada sam završen, stalno su provodili vrijeme sa mnom. Mazili su me i milovali sa nekim predmetima koje su zvali ,,metla i krpa” i imao sam te divne masaže svaki dan i to nekoliko puta na dan. Naučio sam mnogo o onome što su oni zvali ,,posao”, o odnosu sa drugima, o sreći i nesreći, o lijepim i teškim trenucima, o radosti i svađi. Svašta sam naučio i nikada nisam bio sam. Osjećao sam se sigurno, jer sam imao svoje drugare čuvare.
 
Nažalost, jednog dana moji čuvari su morali da odu i da me ostave. Bio sam tužan, bio sam sam. Više nisam imao one divne masaže i više nisam mogao da učim, jer nije bilo nikoga od koga bih mogao da naučim. Onda jedne večeri, čuo sam glas, sličan kao glas mojih drugara čuvara i osjetio sam golicanje na fasadi. Bili su to nestašni mali drugari umjetnici. Nekoliko večeri kasnije, neki novi nestašni mali drugari probudili su me u pola noći. Bacili su kamen na moj prozor koji se razbio. Nisam bio ljut, jer sam tada osjetio onaj miris koji sam udisao, dok su moji stari čuvari bili sa mnom. Osjetio sam vazduh u svakoj svojoj prostoriji, osjetio sam da sva ona samoća koja je godinama bila zatvorena u meni izlazi kroz taj razbijeni prozor i nestaje. Bio sam tako srećan. Ponovo sam osjetio dodir vazduha u sebi, ponovo sam imao nekoga ko misli na mene. Ponovo sam imao svoje drugare čuvare.

Godine su prolazili i dobio sam nove drugare, nestašne istraživače koji su istraživali moje dvorište i otkrivali velike tajne koje se tu kriju. Smijao sam se često njihovim pričama kako se tu krije blago, kako je tu nekada živio čarobnjak, kako tu ima duhova i sl. Bilo je predivno slušati ih kako pričaju, kako njihova mašta radi i kako su radoznali i pametni. Pošto ja tu stojim godinama, znao sam da nema ničega što bi moglo da im naudi, ali ,,veliki”, koje su mali istraživači zvali ,,mama i tata”, ipak su dolazili i galamili na njih. Mama i tata su imali svoju maštu i priče, ali priče mame i tate su bile baš bezveze za razliku od priča malih istraživača. Bez obzira na priče i maštu mame i tate, moji mali drugari istraživači su se uvijek vraćali sa novim pričama i novim avanturama.
 
Upoznao sam još drugara, zvao sam ih ,,priljepci”, jer su stalno bili prilijepljeni jedno uz drugo. Često bi dolazili noću i dugo stojali kraj mene. Pričali bi tiho i pripijali se jedno uz drugo. Izgovarali bi divne riječi jedno drugom i širili divnu pozitivnu energiju. Kada bi se rastali za to veče, oboje bi bili veoma tužni. Naredne večeri opet bi se isto desilo, pa sam shvatio da je to normalno i da jednostavno ne žele da se razdvajaju. Poslije sam te ,,priljepke” viđao u družini ,,ona, on i mališani” i naučio sam da se to zove ,,ljubav”.

Godine su prolazile, a ja sam postao star i oronuo. Postao sam ruglo, kako su me neki drugari zvali, ali ja sam bio srećan, jer sam imao svoje drugare. Onda su došli neki novi drugari koje nisam do tada viđao i obilazili su oko mene, ulazili u moje dvorište i pričali o nekakvom rušenju. Bio sam uplašen sve dok jedan od drugara nije rekao:,,Ovo se stavlja pod zaštitu države kao kulturno-istorijski spomenik! Biće uređen i vratiće mu se stari sjaj! Ovo se ne smije rušiti!”. Mojoj sreći nije bilo kraja. Dobio sam još novih drugara čuvara.

Prolazilo je vrijeme, a onda su došli novi drugari koji su ličili na moje drugare čuvare, ali ovi drugari su došli u nekakvim velikim kočijama koje su izgledale strašno i pravile su mnogo buke. Pomislio sam - evo ga, stiglo je novo odijelo.
 
Uživao sam u dodiru vjetra i sjaju sunca, kada u jednom trenutku osjetih bol. Osjetio sam udarac, pa još jedna! Udarce toliko snažne da je moj krov počeo da pada. Šta se ovo dešava, zašto me povređuju?! Zar ovo nisu moji drugari čuvari koji su mi donijeli novo odijelo?! Nije bilo nikoga od mojih prijatelja da ih zaustavi. Nije bilo nestašnih mališana, nije bilo istraživača, nije bilo družine ona, on i mališani, nije bilo priljepaka. Osjećao sam kako nestajem. Nestajem, a nisam stigao ni da se pozdravim sa svojim prijateljima. Gdje su svi nestali?! Gdje su svi otišli?! Ponovo sam bio sam! Nestajao je dio po dio mene, a rekli su da sam zaštićen! Rekli su da me neće dirati! Rekli su da će me čuvati! Tada sam shvatio da od kada su oni maleni uređaji spustili glave mojih drugara, kada su mališani odrasli prije vremena, kada su ona i on prestali da šetaju zajedno, da je svemu došao kraj.
 
Dragi moji sugrađani, dragi moji nestašni drugari, dragi moji priljepci, dragi moji istraživači, draga moja družino ona, on i mališani, draga moja porodico - odnijeli su me od vas!

Godinama sam stajao i gledao, slušao i učio, a sada vam se obraćam i molim - sjetite se kako je nekada bilo. Sjetite se da ste vi još uvijek tu i da imate jedni druge. Sjetite se da za vas još nije kasno da se veselite i da budete srećni. Mene više nema, ali vi ste još uvijek tu. Šta bih sada dao da mogu, opet, da budem tu sa vama, ali, nažalost, ne mogu.
 
Dragi moji, kada god vam bude teško, kada god mislite da ne možete dalje, sjetite se da je ovdje jednom bio jedan stari mlin koji je ostao sam i kojem ste vi ponovo dali osmijeh i kada ste zaboravili jedni na druge da je on nestao. Sjetite se da jedino zajedno možemo postojati i jedino zajedno možemo biti srećni. Sjetite se da imate jedni druge. Moja posljednja želja je da svi moji nestašni drugari, nestašni istraživači, družina ona, on i mališani, drugar čuvari, priljepci i ostali ne dozvolite da oni mali uređaji spuste vaše glave, da mališani ne dozvole da zbog mode ostare prije vremena, da zbog zlih ljudi ne ostanete jedni bez drugih i da se ponovo prošetate mojom ulicom i ulicama mog divnog grada i da nikada ne zaboravite da samo zajedno možete biti srećni kao što sam ja bio srećan svih onih godina dok sam bio sa vama. Hvala vam za svu ljubav i sve divne godine koje ste dijelili sa mnom. Možda me više nema, ali vi ste uvijek sa mnom gdje god ja sada bio.
​
                                                             Zbogom!
                 Voli Vas Vaš stari Vanekov Mlin