KOD NAS SU ZADRUGE DAVNO UGAŠENE, A POLjOPRIVREDA IZLOŽENA MONOPOLISTIMA
Površina od skoro 50.000 hektara obradivog zemljišta, ogroman je semberski potencijal koji je ovu regiju odvajkada karakterisao kao „žitnicu“ Bosne i Hercegovine.
U kojoj mjeri je taj prirodni resurs iskorišten i da li Semberija može proizvesti puno više žitarica, mesa, mlijeka i povrća nego do sada, pitali smo Mileta Mirkovića, dugogodišnjeg privrednika, bivšeg direktora Poslovnog zadružnog saveza „Agrosemberija“. Mirković kaže da se u Semberiji već godinama zasijava i obrađuje kompletno poljoprivredno zemljište, te da nema neobrađenog, zapuštenog zemljišta.
Semberija treba i može da bude značajan i nezaobilazan faktor u BiH, kada je u pitanju proizvodnja hrane. Naš problem u BiH je u tome što proizvodimo svega 30 odsto vlastitih potreba pšenice i to jeste problem. Povrća možemo proizvesti dovoljno, zajedno sa Lijevče poljem. Kukuruza, mesa i mlijeka možemo proizvesti za vlastite potrebe. Nažalost, mesa proizvodimo oko 50 odsto naših potreba. Voćarstvo ćemo prepustiti tradicionalnim voćarskim krajevima, Majevičanima, onima u Potkozarju i u drugim regionima“.
Mirković kaže da mi u BiH, nažalost, nemamo sistemske mjere koje bi nas dovele do tog cilja, da jedna regija kao što je Semberija proizvede dovoljno hrane za veći dio BiH.
Agrarna politika u BiH nije u funkciji razvoja poljoprivrede. Posjedi su mali i usitnjeni. Francuzi su svoju poljoprivredu okrupnjavali 55 godina. Taj proces mora pratiti razvoj industrije, jer mali i srednji proizvođači hrane, kada se ugase, moraju imati mogućnost da se zaposle nakon toga u industriji, kako bi obezbijedili egzistenciju za sebe i svoju djecu. Zadruge su jedini oblik organizovanja koji je u svijetu proglašen za jedinstven sistem koji doprinosi smanjenju siromaštva. Zadruge treba da okupljaju male i srednje poljoprivrednike, da bi ih zaštitile od nelojalne konkurencije i eksploatacije. Međutim, zadruge su kod nas ugašene, one više ne funkcionišu. Kod nas funkcioniše samo linija proizvodnje i otkupa mlijeka. Poljoprivrednici su izloženi udarima monopolista i uvozničkih lobija. Naši mlinari odrede otkupnu cijenu pšenice 25 pfeniga za kilogram, a cijena koštanja je 40 pfeniga. Tu nema nikakve računice. Zbog toga mali proizvođači sve više propadaju, veliki se još više bogate“, kaže Mirković, ističući da su sistemske mjere ključ za promjenu stanja u oblasti agrarne proizvodnje i obezbjeđenja dovoljno hrane za domaće potrebe.
Mile Mirković ističe da ni sistem podsticaja u poljoprivredi nije dobar, jer se ne može kontrolisati, tako da u bosanskohercegovačkom agraru vlada totalna dezorganizacija.
Sistem podsticaja je selektivan. Favorizuju se krupni proizvođači, dok sitni poljoprivrednici padaju. Malih proizvođača je osamdeset odsto. Neka preslikaju agrarnu politiku iz bivše Jugoslavije. Ne moraju otkrivati toplu vodu. Sve će im se samo reći“, kaže Mirković, ističući da su čak i udruženja poljoprivrednih proizvođača podijeljena po stranačkom principu, što je, po njemu, nedopustivo.
(Semberija info)
U kojoj mjeri je taj prirodni resurs iskorišten i da li Semberija može proizvesti puno više žitarica, mesa, mlijeka i povrća nego do sada, pitali smo Mileta Mirkovića, dugogodišnjeg privrednika, bivšeg direktora Poslovnog zadružnog saveza „Agrosemberija“. Mirković kaže da se u Semberiji već godinama zasijava i obrađuje kompletno poljoprivredno zemljište, te da nema neobrađenog, zapuštenog zemljišta.
Semberija treba i može da bude značajan i nezaobilazan faktor u BiH, kada je u pitanju proizvodnja hrane. Naš problem u BiH je u tome što proizvodimo svega 30 odsto vlastitih potreba pšenice i to jeste problem. Povrća možemo proizvesti dovoljno, zajedno sa Lijevče poljem. Kukuruza, mesa i mlijeka možemo proizvesti za vlastite potrebe. Nažalost, mesa proizvodimo oko 50 odsto naših potreba. Voćarstvo ćemo prepustiti tradicionalnim voćarskim krajevima, Majevičanima, onima u Potkozarju i u drugim regionima“.
Mirković kaže da mi u BiH, nažalost, nemamo sistemske mjere koje bi nas dovele do tog cilja, da jedna regija kao što je Semberija proizvede dovoljno hrane za veći dio BiH.
Agrarna politika u BiH nije u funkciji razvoja poljoprivrede. Posjedi su mali i usitnjeni. Francuzi su svoju poljoprivredu okrupnjavali 55 godina. Taj proces mora pratiti razvoj industrije, jer mali i srednji proizvođači hrane, kada se ugase, moraju imati mogućnost da se zaposle nakon toga u industriji, kako bi obezbijedili egzistenciju za sebe i svoju djecu. Zadruge su jedini oblik organizovanja koji je u svijetu proglašen za jedinstven sistem koji doprinosi smanjenju siromaštva. Zadruge treba da okupljaju male i srednje poljoprivrednike, da bi ih zaštitile od nelojalne konkurencije i eksploatacije. Međutim, zadruge su kod nas ugašene, one više ne funkcionišu. Kod nas funkcioniše samo linija proizvodnje i otkupa mlijeka. Poljoprivrednici su izloženi udarima monopolista i uvozničkih lobija. Naši mlinari odrede otkupnu cijenu pšenice 25 pfeniga za kilogram, a cijena koštanja je 40 pfeniga. Tu nema nikakve računice. Zbog toga mali proizvođači sve više propadaju, veliki se još više bogate“, kaže Mirković, ističući da su sistemske mjere ključ za promjenu stanja u oblasti agrarne proizvodnje i obezbjeđenja dovoljno hrane za domaće potrebe.
Mile Mirković ističe da ni sistem podsticaja u poljoprivredi nije dobar, jer se ne može kontrolisati, tako da u bosanskohercegovačkom agraru vlada totalna dezorganizacija.
Sistem podsticaja je selektivan. Favorizuju se krupni proizvođači, dok sitni poljoprivrednici padaju. Malih proizvođača je osamdeset odsto. Neka preslikaju agrarnu politiku iz bivše Jugoslavije. Ne moraju otkrivati toplu vodu. Sve će im se samo reći“, kaže Mirković, ističući da su čak i udruženja poljoprivrednih proizvođača podijeljena po stranačkom principu, što je, po njemu, nedopustivo.
(Semberija info)
