BOBAN LAZIĆ, KANDIDAT ZA GRADONAČELNIKA BIJELjINE
Boban Lazić je sljedeći gradonačelnik Bijeljine, primus inter pares slobodarske grupe ,,Ću Ćeš Će Ćemo Ćete Će”.
Mi smo stanje uma... Nemamo predsjednika, pečat, žiro-račun, niti pristupnicu… Ono što imamo je do sada na ovim prostorima neviđen budžet za kampanju u iznosu od nula konvertibilnih maraka! Imamo i dugu jezičinu koje se plaši kriminalna vlast i kvazi opozicija u Bijeljini, koja je, takođe, do nedavno bila kriminalna vlast.
Potpis podrške za kandidaturu smo dobili od 4371 građana, po čemu smo apsolutni rekorderi u čitavoj RS i BiH! Na izborima, takođe, očekujemo istorijski rekordnu podršku, jer samo tako može doći do suštinskih promjena u Bijeljini. Svoju kandidaturu sam istakao javno, nekoliko mjeseci prije nego je to bilo ko drugi učinio, bez kalkulacija. Do tada, nikad u životu se nisam bavio politikom. Poput većine obespravljenog naroda, očima više nisam mogao da ih gledam. Neko je morao uzeti barjak. Mićo Mićić je paradigma sistema u kom smo zarobljeni, a Ljubiša Petrović treba da bude kontinuitet istog. Dobra vijest za obespravljene i sve koje nepravda boli je činjenica da u Bijeljini napokon postoji zdrava alternativa.
Postizborna koalicija sa bilo kojom od ovih kriminogenih partija ne dolazi u obzir. Što bi rekao Zoran Radmilović (Bili Piton) u ,,Maratoncima”: ,,Ja njih znam 50 godina, veliki su to razbojnici!” Smatramo da su sve političke partije korumpirane do srži. Možda u tom kukolju i može da se nađe pokoje zrno žita, ali mi nemamo namjeru da prebiramo po toj njivi koja bazdi na gnojivo. Sistem u kom živimo je težak bolesnik.
Ta bolest metastazira već 30 godina. Mi, rođeni šezdesetih, sedamdesetih godina i stariji, ne treba da se nadamo da ćemo doživjeti bolje, jer će za to trebati više decenija nego nam je ostalo. Tridesetogodišnja vladavina idokratije, populizma i pohlepe, neće se urušiti sama. Ako ne nestane, generacijama koje dolaze, biće mnogo gore nego što je nama danas. Dakle, mi ,,matorci” ne treba da se borimo za naše kolektivno bolje sutra, ono svejedno neće doći tako brzo.
Međutim, ako sve ovako ostane, ako se ne budemo borili, biće nam žao rođene djece, izvinjavaćemo im se što smo odlučili da se ovdje rode. Da sam na njihovom mjestu, izvinjenje ne bih prihvatio.
Pitao bih nas jesmo li bar pokušali i otišao bez osvrtanja, ne sačekavši odgovor.
Mi smo stanje uma... Nemamo predsjednika, pečat, žiro-račun, niti pristupnicu… Ono što imamo je do sada na ovim prostorima neviđen budžet za kampanju u iznosu od nula konvertibilnih maraka! Imamo i dugu jezičinu koje se plaši kriminalna vlast i kvazi opozicija u Bijeljini, koja je, takođe, do nedavno bila kriminalna vlast.
Potpis podrške za kandidaturu smo dobili od 4371 građana, po čemu smo apsolutni rekorderi u čitavoj RS i BiH! Na izborima, takođe, očekujemo istorijski rekordnu podršku, jer samo tako može doći do suštinskih promjena u Bijeljini. Svoju kandidaturu sam istakao javno, nekoliko mjeseci prije nego je to bilo ko drugi učinio, bez kalkulacija. Do tada, nikad u životu se nisam bavio politikom. Poput većine obespravljenog naroda, očima više nisam mogao da ih gledam. Neko je morao uzeti barjak. Mićo Mićić je paradigma sistema u kom smo zarobljeni, a Ljubiša Petrović treba da bude kontinuitet istog. Dobra vijest za obespravljene i sve koje nepravda boli je činjenica da u Bijeljini napokon postoji zdrava alternativa.
Postizborna koalicija sa bilo kojom od ovih kriminogenih partija ne dolazi u obzir. Što bi rekao Zoran Radmilović (Bili Piton) u ,,Maratoncima”: ,,Ja njih znam 50 godina, veliki su to razbojnici!” Smatramo da su sve političke partije korumpirane do srži. Možda u tom kukolju i može da se nađe pokoje zrno žita, ali mi nemamo namjeru da prebiramo po toj njivi koja bazdi na gnojivo. Sistem u kom živimo je težak bolesnik.
Ta bolest metastazira već 30 godina. Mi, rođeni šezdesetih, sedamdesetih godina i stariji, ne treba da se nadamo da ćemo doživjeti bolje, jer će za to trebati više decenija nego nam je ostalo. Tridesetogodišnja vladavina idokratije, populizma i pohlepe, neće se urušiti sama. Ako ne nestane, generacijama koje dolaze, biće mnogo gore nego što je nama danas. Dakle, mi ,,matorci” ne treba da se borimo za naše kolektivno bolje sutra, ono svejedno neće doći tako brzo.
Međutim, ako sve ovako ostane, ako se ne budemo borili, biće nam žao rođene djece, izvinjavaćemo im se što smo odlučili da se ovdje rode. Da sam na njihovom mjestu, izvinjenje ne bih prihvatio.
Pitao bih nas jesmo li bar pokušali i otišao bez osvrtanja, ne sačekavši odgovor.
