Posmatrajući glumce dok su se u uvodu predstave „Kumovi“ Dušana Kovačevića, u polumračnom mizanscenu, lica osvjetljenih plamenom palidrvca, smjenjivali izgovarajući nezaboravne replike iz domaćih klasika izašlih iz Kovačevićevog pera, na nekoliko trenutaka, uz smjeh, prizvane su u sjećanje scene iz Balkanskog špijuna, Radovana trećeg, Maratonaca, Ko to tamo peva, Sabirnog centra... U isti mah, u grlu se javio i onaj gorkosladak ukus i osjećaj koji neizbježno pobudi pomisao na dubinu do kojih Kovačevićeve razgranate satire dosežu.

Premda za ovaj Kovačevićev komad ne možemo reći da ima tu dubinu, kao ni snagu i britkost satirične žaoke kao neka njegova druga, poznatija ostvarenja, gledaoci su svakako mogli razabrati prepoznatljive komediografske elemente utkane u čuvenim dramama i scenarijima iz stvaralaštva našeg proslavljenog dramskog pisca i scenariste. 

Dok pratimo kako se radnja ovog živahnog i razigranog komada raspliće, od samog početka kada Ana, čekajući dolazak svog supruga Milana kako bi proslavili godišnjicu, zatiče isprebijanog muža koji tvrdi da mu je jedan pas spasio život, matrica predstave postaje sve apsurdnija i izrasta u jedan fantazmagoričan, a istovremeno turobno satirični svijet u kojem se realno prepliće sa nadrealnim i grotesknim, prozaično sa fantastičnim, a komično sa tragičnim.

U ovom začudnom kolopletu komedije i tragedije gdje se nasmijani gledalac svako malo žacne na neočekivan udar groma ili gromko zavijanje policijske ili ambulantne sirene, iz pozadine komike proistakle iz neobičnih likova, njihove interakcije, dijaloga i situacija u kojima su se obreli, zloguko štrču brojne anomalije i devijacije modernog društva koje je u mnogo čemu zastranilo. Osamljenost i otuđenost pojedinca i razočaranost u ljude koji pokazuju sve manje razumijevanja jedni prema drugima utjelovljena je u liku Milana – rezigniranog čovjeka koji se zbližio i sprijateljio sa psom lutalicom u kojem nalazi jedinog istinskog prijatelja, a podcrtana je sudbinom drugog lika – Vučka, ekscentrika odraslog u azilu za pse, odmalena okruženog ovim životinjama i njihovim lavežom tako da je naučio i njihov jezik. Ostavši bez posla, podrške i oslonca u životu, skrajnut i neshvaćen, malodušan i razočaran u ljude koji su mu okrenuli leđa, Milan se prepušta besciljnim potucanjima po ulicama i perivoju nadomak njegovog stana i drugovanju sa psom Žućom. Nerazumijevanje i nedostatak empatije koja je u našem društvu sve izraženija onečovječili su ovog unesrećenog i utučenog čovjeka, a njegov život sveli na vegetiranje u kojem jedna životinja bolje razumije njegovu tragediju i bol od svih ljudi – čak i njegove supruge Ane koja samo primjećuje spoljašnje simptome Milanove nesreće, misleći da je njen dezorijentisani i besposleni muž pokidao sve niti sa stvarnošću i da je šenuo umom. Za razliku od Milana, čiji eskapizam je doveo do prijateljstva sa Žućom, Vučko nam je predstavljen kao osobenjak koji sa psima opšti od kada zna za sebe. Razumije i govori pseći jezik, a udes ga je od najranije dobi degradirao i otrgnuo od ljudi, prepustivši ga suživotu i odrastanju sa životinjama. Ova dva lika su u jukstapoziciji i oličenje su dehumanizacije i marginalizacije koju iskuse mnogi čiji je život obezvrijeđen do nivoa jednog kera: jednima je to zao udes od trenutka kada dospiju na ovaj svijet, a druge to može zadesiti u docnijim životnim razdobljima.
       
Pas je centralna simbolička figura ovog komada i ova životinja oličuje takozvani pseći život – život koji nije ništa drugo do bijedno tavorenje i zlopaćenje koji, nažalost, ispunjavaju svakodnevicu nemalog broja ljudi na ovim prostorima. Prisnost koja se rodila između Milana i Žuće i njihovo prijateljstvo ujedno upućuje i na jedan društveni trend i fenomen današnjice u kojem sve veći broj ljudi ispunjava svoje brojne emocionalne i intimne praznine nastale iz okrnjenih međuljudskih odnosa nabavljanjem životinja kao kućnih ljubimaca, ponajprije pasa. 
   
Kuma, supruga Milanovog i Aninog kuma Bobana, nestalog pjevača za kojim se traga, živi u tlapnji obmanjujući samu sebe da joj je suprug živ i da će joj se kad-tad vratiti. Njene zablude spletene su sa zatomljenom boli zbog muževljevog nevjerstva koji ju je varao sa nekom opajdarom i ženskom jednog kriminalca. U neutemeljnoj nadi da će pronaći svog supruga, angažovala je lokalnog inspektora koji svojom teatralnošću u tok radnje unosi ritmičnosti i poleta. Samouvjereni inspektor tipičan je predstavnik aparatčika – kruti birokrata koji slijedi ustaljena pravila i procedure. On je nuspojava rigidnog i okoštalog državnog aparata: minuciozan je i predan poslu, tašt, ambiciozan i prezriv prema mlađim generacijama u kojima vidi samo gomilu diletanata i nesposobnjakovića.

Dok jedna komična situacija smjenjuje drugu, a radnja poprima sve nadrealnije razmjere, tematizuju se brojni problemi i boljke našeg društva. Stiče se utisak da polako preovladava neko groteskno, maglovito ludilo i sveopšti besmisao, a tom kovitlacu kao da se jedino Ana nastoji oduprijeti. Ona je naizgled jedini realističan, običan lik u ovoj neobičnoj drami. Međutim, kad mislimo da smo neprekidno okruženi bezumljem, neminovno se suočavamo sa opasnošću da prije ili kasnije svoj zdrav razum i razboritost dovedemo u pitanje, a sebi postavimo pitanje: da nisam možda ja taj koji je poludio, a sve ovo što smatram suludošću zapravo normalnost? 
​
Da li su se bezumnost i besmisao toliko uvukli u živote ovdašnjih ljudi i da li ih većma prožimaju; da li je apsurdistički oslikan svijet „Kumova“ i likova koji u njemu lebde nejasno na međi realnog i nadrealnog zapravo alegorija apsurda vremena i društva u kojem danas živimo?   Bilo kako bilo, ova predstava, isprepletana humorističnim replikama i situacijama u kojima provejavaju i elementi trilera, ispod svoje tragikomične fasade krije jedan sumoran, parodičan podtekst, politički i sociološki, kojim se ismijava sunovrat našeg društva – što ujedno i jeste lajtmotiv Kovačevićevog opusa.               
          

Vedran Petričević
Profesor engleskog jezika i viši asistent na Univerzitetu Sinergija Bijeljina