“Pisma iz Norveške” Isidore Sekulić objavljena prije 110 godina
Izvor: Glas Srpske / Ilijana Božić
BANjALUKA - “Čovek je nomad po srcu svom, po misli svojoj, po idealima svojim”, riječi su srpske književnice Isidore Sekulić čiji je putopis “Pisma iz Norveške” jedan od najljepših u srpskoj literaturi objavljen prije 110 godina.
Djelo je objavljeno 1914. godine i u prvi mah nije privuklo pažnju. Drugo izdanje se pojavljuje tek 37 godina kasnije. “Pisma iz Norveške” su pisana kao plod impresija i razmišljanja Isidore Sekulić tokom i neposredno nakon njenog putovanja u Norvešku 1913. godine.
Isidora Sekulić je bila posebna ličnost u srpskoj književnosti, obrazovana, talentovana i načitana. Pojavila se na književnoj sceni kada je imala 30 godina i već je bila prava spisateljica. Tadašnja književna javnost i kritika nisu bili naklonjeni njoj, a ona je zbog toga preživjela mnoge nedaće. Ipak, budući da su je zanimale sve sfere umjetnosti i života kada je putovala ona nije putovala kao običan turista. Nju je zanimala istorija zemlje u koju odlazi, interesovali su je običaji, jezik, umjetnost, navike i stil života ljudi koji tamo žive. Sve to ona je upoznala u Norveškoj i to je prikazala u svojim “Putopisima iz Norveške”. Predstavila je tu zemlju i ljude poredeći ih s nama. Vidimo da priroda nije bila naklonjena ovom narodu, vidimo kako je sjever hladan i pust, pun stijena i kamenja, ali ona dočarava kako su ti ljudi učinili sve da neukrotivu prirodu prilagode sebi. S druge strane, imamo jug kojem je priroda darovala sve, a ljudi nisu bili kadri da to iskoriste ni da shvate vrijednost klime i prirode koju su dobili za razliku od ljudi sa sjevera.
Kako je navedeno u kritici “Pisama iz Norveške” izrazito zvučnim jezikom plastične ljepote opisani su predjeli, godišnja doba, običaji, etički karakter naroda i istorijski tokovi u ovoj skandinavskoj zemlji. Putopis karakteriše poetski ton i melanholično raspoloženje, pomiješano sa lirskim uzletom poštovanja i ljubavi prema Norvežanima i prirodi njihove zemlje. Pojedini dijelovi se približavaju esejističkoj formi, ali i lirskom romanu. Ova knjiga predstavlja virtuozni opis nadaleko poznate mistične norveške prirode i surovog života tadašnjih Norvežana.
Kako je navedeno u predgovoru, koji je pisao Jovan Delić, “Pisma iz Norveške” su došla bez najave i bez ranijeg objavljivanja bilo kojeg odlomka ili dijela. Izdavač je bio S. B. Cvijanović, a Delić piše kako je jedna nepoznata početnica banula u srpsku književnost sa dvjema knjigama, u nedoba, na kraju balkanskih i uoči Prvog svjetskog rata, što se odrazilo na prijem njenih knjiga. Kako on navodi, djelo nije moglo ni da ima svoj pravi ni normalan književni život, jer došao je Veliki rat.
Surovi norveški pejzaž našao je u Isidori Sekulić izvanrednog slikara. “Pisma iz Norveške” i danas su i te kako aktuelna, jer nas uče važnim lekcijama.
O književnici
Isidora Sekulić pored toga što je živjela u godinama burnih istorijskih dešavanja, nije bila prihvaćena ni od tadašnje književne kritike koja nije bila spremna da prihvati književnost žene koja je kroz život išla sama sa idejama budućeg vremena. Stekla je široko obrazovanje, bila je poliglota, interesovala se za druge kulture, te je mnogo putovala. Njena najpoznatija djela su “Saputnici”, “Kronika palanačkog groblja”, te brojni eseji i kritike s temama iz engleske, francuske i nordijskih književnosti skupljeni u knjigama “Analitički trenuci” i “Teme”.
Djelo je objavljeno 1914. godine i u prvi mah nije privuklo pažnju. Drugo izdanje se pojavljuje tek 37 godina kasnije. “Pisma iz Norveške” su pisana kao plod impresija i razmišljanja Isidore Sekulić tokom i neposredno nakon njenog putovanja u Norvešku 1913. godine.
Isidora Sekulić je bila posebna ličnost u srpskoj književnosti, obrazovana, talentovana i načitana. Pojavila se na književnoj sceni kada je imala 30 godina i već je bila prava spisateljica. Tadašnja književna javnost i kritika nisu bili naklonjeni njoj, a ona je zbog toga preživjela mnoge nedaće. Ipak, budući da su je zanimale sve sfere umjetnosti i života kada je putovala ona nije putovala kao običan turista. Nju je zanimala istorija zemlje u koju odlazi, interesovali su je običaji, jezik, umjetnost, navike i stil života ljudi koji tamo žive. Sve to ona je upoznala u Norveškoj i to je prikazala u svojim “Putopisima iz Norveške”. Predstavila je tu zemlju i ljude poredeći ih s nama. Vidimo da priroda nije bila naklonjena ovom narodu, vidimo kako je sjever hladan i pust, pun stijena i kamenja, ali ona dočarava kako su ti ljudi učinili sve da neukrotivu prirodu prilagode sebi. S druge strane, imamo jug kojem je priroda darovala sve, a ljudi nisu bili kadri da to iskoriste ni da shvate vrijednost klime i prirode koju su dobili za razliku od ljudi sa sjevera.
Kako je navedeno u kritici “Pisama iz Norveške” izrazito zvučnim jezikom plastične ljepote opisani su predjeli, godišnja doba, običaji, etički karakter naroda i istorijski tokovi u ovoj skandinavskoj zemlji. Putopis karakteriše poetski ton i melanholično raspoloženje, pomiješano sa lirskim uzletom poštovanja i ljubavi prema Norvežanima i prirodi njihove zemlje. Pojedini dijelovi se približavaju esejističkoj formi, ali i lirskom romanu. Ova knjiga predstavlja virtuozni opis nadaleko poznate mistične norveške prirode i surovog života tadašnjih Norvežana.
Kako je navedeno u predgovoru, koji je pisao Jovan Delić, “Pisma iz Norveške” su došla bez najave i bez ranijeg objavljivanja bilo kojeg odlomka ili dijela. Izdavač je bio S. B. Cvijanović, a Delić piše kako je jedna nepoznata početnica banula u srpsku književnost sa dvjema knjigama, u nedoba, na kraju balkanskih i uoči Prvog svjetskog rata, što se odrazilo na prijem njenih knjiga. Kako on navodi, djelo nije moglo ni da ima svoj pravi ni normalan književni život, jer došao je Veliki rat.
Surovi norveški pejzaž našao je u Isidori Sekulić izvanrednog slikara. “Pisma iz Norveške” i danas su i te kako aktuelna, jer nas uče važnim lekcijama.
O književnici
Isidora Sekulić pored toga što je živjela u godinama burnih istorijskih dešavanja, nije bila prihvaćena ni od tadašnje književne kritike koja nije bila spremna da prihvati književnost žene koja je kroz život išla sama sa idejama budućeg vremena. Stekla je široko obrazovanje, bila je poliglota, interesovala se za druge kulture, te je mnogo putovala. Njena najpoznatija djela su “Saputnici”, “Kronika palanačkog groblja”, te brojni eseji i kritike s temama iz engleske, francuske i nordijskih književnosti skupljeni u knjigama “Analitički trenuci” i “Teme”.
