KRITIKA KNjIGE VLADIMIRA MITRIĆA NOVINARA SA DVIJE OBALE DRINE IZ PERA VELIKOG PISCA NIKOLE DEVURE: ODA MAJCI I CRKVI
Promocija knjige Od majke do crkve Vladimir Mitrić, dopisnika Novosti iz Šapca, Loznice, Republike Srpske i BIH biće održana 28 marta u 19 časova u Šabačkom pozorištu. Knjiga je prvi put predstavljenja u Ugljeviku, u Republici Srpskoj, što je bila piščeva želja.
Malo je knjiga u kojima ima ovoliko duševne ljepote i samilosti, malo je knjiga kao ova, koje toliko mnogo liče na neki lični Novi zavjet, na neko lično jevanđelje, što joj daje posebnu sakralnost, vjeru i nadu.
Ovako o knjizi Vladimira Mitrića „Od majke do crkve“ piše čuveni srpski i jugoslovenski književnik Nikola Devura, dijete sa Kozare, po obrazovanju diplomirani agronom i profesor filozofije, koji iza sebe ima mnoga zapažena književna i istorijska djela, a drugovao je sa velikanima naše pisane reči poput Andrića, Crnjanskog, Mihiza, Selimovića, Isidore Sekulić...
- Ovde je intelekt u službi logosa našeg pravoslavlja, u službi moralnog diskursa i očovječenja našeg plemena, izgubljenog u vremenu i prostoru -ističe DEURA, koji je jedan o od najboljih naših živih književnih kritičara. - Pišući o sebi, o svojoj majci, i svojoj crkvi u Lipnici, gospodin Mitrić kazuje neke istine, koje se nas mnogo tiču. Istorija je rijetko kad bila na našoj strani, ali mi smo uvijek bili na njenoj, na pravoj strani povijesti.Majka je najskuplja i najljepša riječ našeg jezika,a crkva je takođe riječ toga sjaja, od kojih gospodin Vladimir Mitrić u svojoj elaboraciji polazi u krajnjoj konsekvenci, kao novinar i kao književnik s mnogo obzira i nade. Ovaj hroničar i arhivar Loznice i Podrinja s neviđenom ljubavlju i pijetetom kazuje ovu svoju hrestomatiju takvom silinom da nas ostavlja bezo daha. Ovo je oda majci i crkvi, dvjema riječima istog značenja. Ovo je priča „za bogove“, lijepa kaža zahvalnog sina i majci i crkvi, umno i dobro njihovo dijete, čije srce ne prestaje da kuca za njih, što tako nešto rijetko srećemo u literaturi. Dobrota je ovde ključna riječ na kojoj počiva svijet. Vlado se sjeća svake majčine riječi, njenih savjeta, i mi sada znamo o njoj, majci Marici cijelu priču. Znamo i o crkvi u Lipnicu cijelu novelu, kazanu s velikom emocijom. Nju je, kaže gospodin Mitrić, podigao prije 150 godina njen paroh Vladimir Popović, čija porodica je dala 12 sveštenika, i tako sebe na taj način u lozničkom kraju obesmrtila.
Po neku je riječ, kako kaže Devura, naš Vladimir, uzgred, rekao i o svojim Runjanima i o onima, koji su to najveće Lozničko selo u prošlosti proslavili. Moji su, kaže naš Vlado, bili uvijek veliki priložnici crkve u Lipnici.
-Naš Vlado dotakao se i istorije nemanjićke Tronoše, i njenog arhimandrita Mojsija, kojeg su Turci posjekli na pragu tog hrama u kojem je prije toga, znajući da će biti posječen, na miru održao liturgiju.Šta sve nema u Mitrićevoj knjizi, pravoj riznici činjenica, dobrote i ljepote, priča o velikim i zaslužnim ljudima, o crkvi i Bogu, o vladikama i monaštvu, o plemenu Mitrića i ostalim porodicama, čija junačenja sa sudbinom i istorijom postaju legendarna. Sve je to Vladimir ispleo u divnu sagu o Podrinju, o lozničkom kraju na slavnim obalama rijeke Drine.
I kad ustanem, priča Vladimir, s jedne strane vidim Gučevo, a s druge Majevicu. Rastao je on i s ove i s one strane Drine. Podrinje je za njega Eldorado, sveta zemlja, koja se mora braniti od ala i vrana. I on je branio i lijevu i desnu obalu te mitske rijeke. Proveo je tri godine na ratištu, kao novinar, izložen svim mogućnostima borca na vatrenoj liniji. Vjerovatno zbog toga, a i zbog drugih stvari, koje je uradio za četiri decenije, naš Vladimir Mitrić nagrađen je za životno delo od svoje redakcije, koja nosi ime velikog novinara, Slobodana Glumca, zemljaka i prijatelja pisca ove recenzije.
Vladimir Mitrić je jedno veliko srce i velika duša, monah svoje profesije, fini duh, koji ide tragom Isusa Nazarećanina delima, a ne ispraznim rečima, kojem je dobrota vrhunsko načelo u junačenju sa životom.
Hoću ovdje da parafraziram reči pesnika Dobrice Erića, rečene jednom književniku: „Sami Gospod Bog poslao je Vladimira Mitrića u sprski narod u misiju da mu posavršava određene stvari -zaključuje Devura.
Malo je knjiga u kojima ima ovoliko duševne ljepote i samilosti, malo je knjiga kao ova, koje toliko mnogo liče na neki lični Novi zavjet, na neko lično jevanđelje, što joj daje posebnu sakralnost, vjeru i nadu.
Ovako o knjizi Vladimira Mitrića „Od majke do crkve“ piše čuveni srpski i jugoslovenski književnik Nikola Devura, dijete sa Kozare, po obrazovanju diplomirani agronom i profesor filozofije, koji iza sebe ima mnoga zapažena književna i istorijska djela, a drugovao je sa velikanima naše pisane reči poput Andrića, Crnjanskog, Mihiza, Selimovića, Isidore Sekulić...
- Ovde je intelekt u službi logosa našeg pravoslavlja, u službi moralnog diskursa i očovječenja našeg plemena, izgubljenog u vremenu i prostoru -ističe DEURA, koji je jedan o od najboljih naših živih književnih kritičara. - Pišući o sebi, o svojoj majci, i svojoj crkvi u Lipnici, gospodin Mitrić kazuje neke istine, koje se nas mnogo tiču. Istorija je rijetko kad bila na našoj strani, ali mi smo uvijek bili na njenoj, na pravoj strani povijesti.Majka je najskuplja i najljepša riječ našeg jezika,a crkva je takođe riječ toga sjaja, od kojih gospodin Vladimir Mitrić u svojoj elaboraciji polazi u krajnjoj konsekvenci, kao novinar i kao književnik s mnogo obzira i nade. Ovaj hroničar i arhivar Loznice i Podrinja s neviđenom ljubavlju i pijetetom kazuje ovu svoju hrestomatiju takvom silinom da nas ostavlja bezo daha. Ovo je oda majci i crkvi, dvjema riječima istog značenja. Ovo je priča „za bogove“, lijepa kaža zahvalnog sina i majci i crkvi, umno i dobro njihovo dijete, čije srce ne prestaje da kuca za njih, što tako nešto rijetko srećemo u literaturi. Dobrota je ovde ključna riječ na kojoj počiva svijet. Vlado se sjeća svake majčine riječi, njenih savjeta, i mi sada znamo o njoj, majci Marici cijelu priču. Znamo i o crkvi u Lipnicu cijelu novelu, kazanu s velikom emocijom. Nju je, kaže gospodin Mitrić, podigao prije 150 godina njen paroh Vladimir Popović, čija porodica je dala 12 sveštenika, i tako sebe na taj način u lozničkom kraju obesmrtila.
Po neku je riječ, kako kaže Devura, naš Vladimir, uzgred, rekao i o svojim Runjanima i o onima, koji su to najveće Lozničko selo u prošlosti proslavili. Moji su, kaže naš Vlado, bili uvijek veliki priložnici crkve u Lipnici.
-Naš Vlado dotakao se i istorije nemanjićke Tronoše, i njenog arhimandrita Mojsija, kojeg su Turci posjekli na pragu tog hrama u kojem je prije toga, znajući da će biti posječen, na miru održao liturgiju.Šta sve nema u Mitrićevoj knjizi, pravoj riznici činjenica, dobrote i ljepote, priča o velikim i zaslužnim ljudima, o crkvi i Bogu, o vladikama i monaštvu, o plemenu Mitrića i ostalim porodicama, čija junačenja sa sudbinom i istorijom postaju legendarna. Sve je to Vladimir ispleo u divnu sagu o Podrinju, o lozničkom kraju na slavnim obalama rijeke Drine.
I kad ustanem, priča Vladimir, s jedne strane vidim Gučevo, a s druge Majevicu. Rastao je on i s ove i s one strane Drine. Podrinje je za njega Eldorado, sveta zemlja, koja se mora braniti od ala i vrana. I on je branio i lijevu i desnu obalu te mitske rijeke. Proveo je tri godine na ratištu, kao novinar, izložen svim mogućnostima borca na vatrenoj liniji. Vjerovatno zbog toga, a i zbog drugih stvari, koje je uradio za četiri decenije, naš Vladimir Mitrić nagrađen je za životno delo od svoje redakcije, koja nosi ime velikog novinara, Slobodana Glumca, zemljaka i prijatelja pisca ove recenzije.
Vladimir Mitrić je jedno veliko srce i velika duša, monah svoje profesije, fini duh, koji ide tragom Isusa Nazarećanina delima, a ne ispraznim rečima, kojem je dobrota vrhunsko načelo u junačenju sa životom.
Hoću ovdje da parafraziram reči pesnika Dobrice Erića, rečene jednom književniku: „Sami Gospod Bog poslao je Vladimira Mitrića u sprski narod u misiju da mu posavršava određene stvari -zaključuje Devura.
