Jovan Dučić i Magdalena Živanović: Bijeljinski Romeo i Julija
Veliki srpski pjesnik i diplomata, Jovan Dučić, važio je za osvajača brojnih ženskih srca u gradovima u kojima je službovao, zavodnika koji je od jedne zaljubljene grofice na poklon dobio vilu u centru Budimpešte (koju je poklonio svojoj zemlji i u kojoj je i danas ambasada Republike Srbije), čovjeka koji je, priča se, na pitanje zašto nema kuću u Beogradu, odgovorio: „Šta će mi kuća, kad ću jednom imati čitavu ulicu?“.
Ono što svakog posjetioca Bijeljine ostavlja bez daha je priča o tragičnoj ljubavi između Magdalene Mage Živanović, prve pjesnikinje iz Bijeljine i jednog od najvećih srpskih pjesnika i književnika Jovana Dučića. Krenete li tragom ove priče, put će vas odvesti u ulicu Svetog Save, nedaleko od crkve Svetog Georgija i nekadašnje zgrade Gimnazije, do male, oronule kuće obrasle u korov i zaborav vremena i ljudi. Nekada je ova kuća bila najljepša u Bijeljini, a danas svjedoči o našoj nemarnosti i nebrizi. Sa malim balkonom, urušena nakon požara i godinama prepuštena sama sebi, ova kuća odoljeva zubu vremena i svjedoči o velikoj i tragičnoj ljubavi, čekajući da joj vrate stari sjaj i da zauzme pravo mjesto koje joj vijekovima i pripada.
Poslije završene učiteljske škole u Somboru, između Velike i Male Gospojine 1893. godine, u Semberiju dolazi, sa reputacijom darovitog pjesnika, mladi učitelj Jovan Dučić. Odmah po dolasku, smješta se u kuću poznatog trgovca Pere Živanovića, zapravo njegovog zeta Jove Nikolića. U Bijeljini, u tihom ravničarskom mjestu, stiže ga i pravo pjesničko usudište – ljubav.
Magdalenu Nikolić, kćerku preminulog Jovana Nikolića, o kojoj se brinuo njen djed po majci, poznati trgovac Pero Živanović, Dučić je upoznao na svetosavskoj svečanosti u hotelu „Drina“. Svetosavske svečanosti u Bijeljini su uvijek pažljivo pripremane i bile su najznačajniji kulturni događaj ovog grada i Semberije. Te 1894. godine svečanost je posebno pripremana, jer je u cijelu organizaciju bio uključen i mladi učitelj Jovan Dučić. U pripremi su mu pomagali najtalentovaniji članovi iz uglednih srpskih porodica u Bijeljini, među kojima je bila i Magdalena Nikolić – Živanović (Magdalenino rođeno prezime bilo je Nikolić, ali je iz ljubavi prema djedu preuzela njegovo prezime).
Svetosavska svečanost je bila presudna za dvoje mladih, jer su se u vrijeme priprema zbližili i odmah je planula ljubav, koja je od početka bila osuđena na propast, što će Jovanu i Magdaleni donijeti oreol bijeljinskih Romea i Julije. Krajem 1893. godine mladi ljubavni par se tajno vjerio. U malom provincijskom gradu ljubav mlade Nikolićeve djevojke i učitelja Hercegovca nije mogla ostati tajna. Njihova ljubav mnogima je zasmetala, a po svemu sudeći i njenom djedu, jer nije htio da se njegova unuka uda za siromašnog čovjeka iz nepoznate daljine i za nju je tražio priliku ravnu sebi po bogatstvu i položaju. Kao patrijarhalno vaspitana, Magdalena ga je poslušala i nije se udala za Dučića, ali je bila dovoljno odlučna da se ne uda ni za „priliku“ koju joj je našao djed – bogatog trgovca iz Brčkog.
Kraju Magdalenine i Jovanove ljubavi doprinijela je i sila mnogo moćnija od bijeljinske čaršije i porodice Živanović. U maju 1894. godine policija je izvršila premetačinu Dučićevog stana i pronašla dvije rodoljubive pjesme u kojima Dučić, između ostalog, pjeva:
„Ne trza te užas bede, nit' te trza užas rana,
Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom okovana,
Zarudiće lepša zora, lepšom dobu svanut dani...“
Iste godine, 10. jula, Dučić je na osnovu rješenja Zemaljske vlade, zauvijuek morao da napusti Bijeljinu i svoju Magdalenu. Dopisivali su se još nekoliko godina, a onda su Dučićeva pisma prestala da dolaze. Svojevrsna pjesnička prepiska je ostala zabilježena i na stranicama književnog časopisa „Bosanska vila“ u kojem su objavljivane njihove pjesme.
Magdalena je pisala:
Nad grančicom đeno slavuj bolno jeca,
Spustila se noćca tija,
Đe potočić tiho bruji, vetrić pirka
I grančicu lako nija:
Tu umorna duša moja mira traži
I u čežnji tebe čeka:
Grudi dršću, usne šapću, bono, tijo,
Kad ćeš doći izdaleka…?
A Dučić joj je „odgovarao“:
Tebe tražim dan kad mine
I spusti se veo noći,
Kad zvezdano nebo sine,
I po tihoj, po samoći,
Mesec bledi kad zaplovi
Po pučini neba plava
…
Tebe tražim slatko lane
I plamene tvoje oči
I sve dane prosnivane,
Probdivene strasne noći –
I vesele, burne sate
I jad što me seća na te…
Magdalena nikad nije preboljela rastanak sa Dučićem i sve do smrti, 1956. godine, živjela je u kući svoje mladosti, usamljeno i u nepovjerenju prema spoljnom svijetu, zaboravljena skoro od svih. Jedina utjeha su joj bila bezbroj puta pročitana Dučićeva pisma. Ni Dučić, pored nebrojenih ljubavnih avantura, vjerovatno nikada nije prebolio Magdalenu, o kojoj je često sa sjetom pričao svojim prijateljima.
U znak sjećanja na dvoje pjesnika i romantičnu ljubavnu priču, SPKD „Prosvjeta“ iz Bijeljine postavilo je na Magdaleninu već oronulu kuću 2006. godine bareljef sa Maginim i Dučićevim likom i natpisom:
„U ovoj kući svjetala je vječna neugasiva ljubav između prve pjesnikinje u BiH Magdalene Mage Živanović 1876 – 1956 i Jovana Dučića 1871 – 1943, velikog srpskog pjesnika koji je u Srpskoj osnovnoj školi u Bijeljini 1893 – 94 imao svoje prvo službovanje“.
Kuća, koja je mogla biti kulturno-istorijsko nasljeđe, sa oreolom bijeljinskih Romea i Julije, nestaje naočigled generacija koje su odrastale, voljele, patile i radovale se uz Dučićeve stihove ljubavi.
Na spomeniku u bijeljinskom groblju Pučile, tamo gdje su sahranjivane najuglednije porodice, stoji uklesano „Ovđe počiva Magdalena Nikolić-Živanović, prvo nadahnuće pjesnika Jove Dučića i sama pjesnik”. Taj epitaf na bijeljinskom groblju i oronula, skoro istrunula stara kuća njenog djeda Pere, nedaleko od crkve Svetog Georgija u kojoj je samovala sav svoj vijek, te nekoliko njihovih sačuvanih pisama, jedini su svjedoci velike ljubavi koja je u Bijeljini rođena daleke 1894. godine.
Semberija info - Lj. Božić
Ono što svakog posjetioca Bijeljine ostavlja bez daha je priča o tragičnoj ljubavi između Magdalene Mage Živanović, prve pjesnikinje iz Bijeljine i jednog od najvećih srpskih pjesnika i književnika Jovana Dučića. Krenete li tragom ove priče, put će vas odvesti u ulicu Svetog Save, nedaleko od crkve Svetog Georgija i nekadašnje zgrade Gimnazije, do male, oronule kuće obrasle u korov i zaborav vremena i ljudi. Nekada je ova kuća bila najljepša u Bijeljini, a danas svjedoči o našoj nemarnosti i nebrizi. Sa malim balkonom, urušena nakon požara i godinama prepuštena sama sebi, ova kuća odoljeva zubu vremena i svjedoči o velikoj i tragičnoj ljubavi, čekajući da joj vrate stari sjaj i da zauzme pravo mjesto koje joj vijekovima i pripada.
Poslije završene učiteljske škole u Somboru, između Velike i Male Gospojine 1893. godine, u Semberiju dolazi, sa reputacijom darovitog pjesnika, mladi učitelj Jovan Dučić. Odmah po dolasku, smješta se u kuću poznatog trgovca Pere Živanovića, zapravo njegovog zeta Jove Nikolića. U Bijeljini, u tihom ravničarskom mjestu, stiže ga i pravo pjesničko usudište – ljubav.
Magdalenu Nikolić, kćerku preminulog Jovana Nikolića, o kojoj se brinuo njen djed po majci, poznati trgovac Pero Živanović, Dučić je upoznao na svetosavskoj svečanosti u hotelu „Drina“. Svetosavske svečanosti u Bijeljini su uvijek pažljivo pripremane i bile su najznačajniji kulturni događaj ovog grada i Semberije. Te 1894. godine svečanost je posebno pripremana, jer je u cijelu organizaciju bio uključen i mladi učitelj Jovan Dučić. U pripremi su mu pomagali najtalentovaniji članovi iz uglednih srpskih porodica u Bijeljini, među kojima je bila i Magdalena Nikolić – Živanović (Magdalenino rođeno prezime bilo je Nikolić, ali je iz ljubavi prema djedu preuzela njegovo prezime).
Svetosavska svečanost je bila presudna za dvoje mladih, jer su se u vrijeme priprema zbližili i odmah je planula ljubav, koja je od početka bila osuđena na propast, što će Jovanu i Magdaleni donijeti oreol bijeljinskih Romea i Julije. Krajem 1893. godine mladi ljubavni par se tajno vjerio. U malom provincijskom gradu ljubav mlade Nikolićeve djevojke i učitelja Hercegovca nije mogla ostati tajna. Njihova ljubav mnogima je zasmetala, a po svemu sudeći i njenom djedu, jer nije htio da se njegova unuka uda za siromašnog čovjeka iz nepoznate daljine i za nju je tražio priliku ravnu sebi po bogatstvu i položaju. Kao patrijarhalno vaspitana, Magdalena ga je poslušala i nije se udala za Dučića, ali je bila dovoljno odlučna da se ne uda ni za „priliku“ koju joj je našao djed – bogatog trgovca iz Brčkog.
Kraju Magdalenine i Jovanove ljubavi doprinijela je i sila mnogo moćnija od bijeljinske čaršije i porodice Živanović. U maju 1894. godine policija je izvršila premetačinu Dučićevog stana i pronašla dvije rodoljubive pjesme u kojima Dučić, između ostalog, pjeva:
„Ne trza te užas bede, nit' te trza užas rana,
Mirno spavaš, mila majko, teškim sankom okovana,
Zarudiće lepša zora, lepšom dobu svanut dani...“
Iste godine, 10. jula, Dučić je na osnovu rješenja Zemaljske vlade, zauvijuek morao da napusti Bijeljinu i svoju Magdalenu. Dopisivali su se još nekoliko godina, a onda su Dučićeva pisma prestala da dolaze. Svojevrsna pjesnička prepiska je ostala zabilježena i na stranicama književnog časopisa „Bosanska vila“ u kojem su objavljivane njihove pjesme.
Magdalena je pisala:
Nad grančicom đeno slavuj bolno jeca,
Spustila se noćca tija,
Đe potočić tiho bruji, vetrić pirka
I grančicu lako nija:
Tu umorna duša moja mira traži
I u čežnji tebe čeka:
Grudi dršću, usne šapću, bono, tijo,
Kad ćeš doći izdaleka…?
A Dučić joj je „odgovarao“:
Tebe tražim dan kad mine
I spusti se veo noći,
Kad zvezdano nebo sine,
I po tihoj, po samoći,
Mesec bledi kad zaplovi
Po pučini neba plava
…
Tebe tražim slatko lane
I plamene tvoje oči
I sve dane prosnivane,
Probdivene strasne noći –
I vesele, burne sate
I jad što me seća na te…
Magdalena nikad nije preboljela rastanak sa Dučićem i sve do smrti, 1956. godine, živjela je u kući svoje mladosti, usamljeno i u nepovjerenju prema spoljnom svijetu, zaboravljena skoro od svih. Jedina utjeha su joj bila bezbroj puta pročitana Dučićeva pisma. Ni Dučić, pored nebrojenih ljubavnih avantura, vjerovatno nikada nije prebolio Magdalenu, o kojoj je često sa sjetom pričao svojim prijateljima.
U znak sjećanja na dvoje pjesnika i romantičnu ljubavnu priču, SPKD „Prosvjeta“ iz Bijeljine postavilo je na Magdaleninu već oronulu kuću 2006. godine bareljef sa Maginim i Dučićevim likom i natpisom:
„U ovoj kući svjetala je vječna neugasiva ljubav između prve pjesnikinje u BiH Magdalene Mage Živanović 1876 – 1956 i Jovana Dučića 1871 – 1943, velikog srpskog pjesnika koji je u Srpskoj osnovnoj školi u Bijeljini 1893 – 94 imao svoje prvo službovanje“.
Kuća, koja je mogla biti kulturno-istorijsko nasljeđe, sa oreolom bijeljinskih Romea i Julije, nestaje naočigled generacija koje su odrastale, voljele, patile i radovale se uz Dučićeve stihove ljubavi.
Na spomeniku u bijeljinskom groblju Pučile, tamo gdje su sahranjivane najuglednije porodice, stoji uklesano „Ovđe počiva Magdalena Nikolić-Živanović, prvo nadahnuće pjesnika Jove Dučića i sama pjesnik”. Taj epitaf na bijeljinskom groblju i oronula, skoro istrunula stara kuća njenog djeda Pere, nedaleko od crkve Svetog Georgija u kojoj je samovala sav svoj vijek, te nekoliko njihovih sačuvanih pisama, jedini su svjedoci velike ljubavi koja je u Bijeljini rođena daleke 1894. godine.
Semberija info - Lj. Božić
