SEMBERSKO SELO na raskršću - mjesna zajednica suvo polje (drugi DIO): Selo nam je sve ljepše, ali đaka sve manje
U traganju za odgovorom na trenutno najaktuelnije i, vjerovatno, dugoročno gledano, suštinsko pitanje za stanovništvo koje živi na području Semberije - zbog čega nas je iz godine u godinu sve manje, odgovor smo pokušali dobiti u još jednom semberskom selu - Suvom Polju. Statistički podaci su neumoljivi, po popisu iz 1991. godine ovo selo je brojalo 1.503 stanovnika, dok je po nepriznatom popisu iz 2013. godine bilo oko 300 stanovnika manje, svega 1.194. Slijede tri priče mještana ovog sela. Svaka nosi svoju specifičnu poruku. Ne nedostaje ni optimizma, naravno.
Mladen Stojanović, potpredsjednik Mjesne zajednice Suvo Polje kaže da je u protekle četiri godine, uz saradnju sa Gradskom upravom Bijeljina, urađeno puno toga.
- Rekonstruisali smo most u Starom Zoovcu, oko 3,5 kilometara lokalnih puteva smo asfaltirali, redovno pošljunčavamo makadamske i njivske puteve. Još jedan most smo izgradili za nekoliko kuća u naselju Zoovac, ali i veliki broj propusta pored puteva. Uz pomoć UNDP –a smo izgradili subarterski bunar kod seoskog igrališta. Renovirali smo prostorije FK ,,Jedinstvo”, prostorije Mjesne zajednice. Dobili smo namještaj, kompjuter i drugu opremu. U saradnji sa Gradskom upravom renovirali smo salu za vjenčanja pri Matičnom uredu, kao i objekat na mjesnom groblju za obavljanje vjerskih obreda. Imamo mi još lokalnih puteva koje treba asfaltirati, treba staviti u funkciju javnu rasvjetu, planiramo izgraditi pješačku stazu u dužini od kilometer i po, do dva”.
Stojanović kaže da stari zadružni dom predstavlja ruglo u centru sela, te da je krajnje vrijeme, da se ruši ili da se renovira, jer je prijetnja po bezbjednost ljudi. Još uvijek nije izgrađena fiskulturna sala u dvorištu Osnovne škole ,,Dositej Obradović” u kojoj je, nažalost, đaka sve manje. Trenutno ih ima 132, među njima i osmoro prvačića, svrstanih u 12 odjeljenja, od kojih su dva u područnoj školi u Zagonima, referisala nam je sekretar škole Jela Marjanović.
Ovo selo je u proteklih četiri do pet godina intenzivno radilo na realizaciji projekta vodosnabdijevanja sela i izgradnje dijela južnog prstena prema Suvom Polju, kaže potpredsjednik MZ Suvo Polje Mladen Stojanović.
- Odgovorno tvrdim da u Suvom Polju nijedan bunar nema ispravnu vodu za piće, a analizirali smo uzorke na 53 bunara. Bilo bi dobro da u narednih pet godina riješimo problem vodosnabdijevanja, ali nisam siguran da ćemo to riješiti”, kaže Stojanović, ističući da je ovo selo imalo izuzetno dobru saradnju sa pokojnim gradonačelnikom Mićom Mićićem, ali da očekuje da će imati još bolju saradnju sa novoizabranim gradonačelnikom Ljubišom Petrovićem.
Na ono najvažnije pitanje, zašto, ipak, mladi ljudi napuštaju selo, Stojanović ima spreman odgovor – ,,Djeca iz ovog sela, kao ni moja, ovdje ne vide perspektivu”.
- Moj sin govori engleski, njemački, japanski. Završio je građevinu. I kćerka je fakultetski obrazovana. Oni se ovdje nisu pronašli i otišli su u evropske zemlje. Ne samo moja djeca, već ni mnogi drugi ne žele da ostanu ovdje. Jednostavno, mnogi se ježe pri pomisli da moraju pristajati na “stranačko zapošljavanje” i trčati za onima koji im nisu ni do koljena. Država bi ovdje morala imati dugoročni program ekonomskog i demografskog oporavka koji se ne bi svodio samo na nabavku pelena. Proveo sam deset godina u Njemačkoj i divio sam se kako je ta zemlja socijalno uređena. Međutim, da biste živjeli u toj zemlji, morate poštovati samo dva pravila, raditi i plaćati porez”.
Sjeća se Mladen i godina kada je Suvo Polje bilo centar ovog dijela Semberije, kada su mladi često posjećivali selo u okviru jednodnevnih ekskurzija. Tu je bio centar za predvojničku obuku, mladi su imali na raspolaganju brojne sportske terene, kao što imaju i danas. Selo danas ima svoju crkvu, poštu, ambulantu, apoteku, poljoprivrednu apoteku, veterinarsku ambulantu, nekoliko prodavnica, benzinsku pumpu, svoje Kulturno–umjetničko društvo ,,Kolo”, DDK ,,Tomo Mijatović”, Lovačko društvo, dakle, sve neophodne sadržaje za normalan i lijep život.
Ipak, što se zapošljavanja tiče, tvrdi naš sagovornik, caruju nepotizam, familijarne veze, partijske knjižice. Zbog toga su mnogi svoju perspektivu vidjeli u Sloveniji, Austriji, Švajcarskoj.
- Ovdje se pedesetak kuća povremeno otvara, od ukupno 472 domaćinstva. Ima nekoliko i zaključanih kuća. Mnogi ljudi ovaj sistem u RS i BiH doživljavaju kao izuzetno komplikovan i doživljavaju ga tako kao da je stvoren samo za zbrinjavanje političara i onih koji su na vlasti. Puno je papirologije i administriranja. Plašim se, ukoliko se nešto ubrzo ne promijeni, da će nas ovdje biti sve manje”, završava svoju priču Stojanović. Iskreno, bez autocenzure.
Priča druga
Iako u osamdeset prvoj godini života, starina Borivoje Janković iz Suvog Polja kod Bijeljine čuva stado od dvije stotine ovaca. Na naše pitanje, kako ga zdravlje služi, kratko odgovara, ,,kotrlja se nekako”. Svakodnevno je sa ovcama. Kada je lijepo vrijeme, obično po cijeli dan provodi čuvajući stado. Sada, u vrijeme velikih minusa, bar dva sata dnevno izvede stado na ispašu.
“U Bosni nema bolje ovce od pramenke. Međutim, za sve pasmine ovaca u RS vlasti su dale podsticaj, ali za pramenku nisu. U FBiH, čuo sam, daju podsticaje i za pramenku. Jaganjci su već pristigli. Novo jagnjenje očekujem u julu. Da te ne lažem, možda ima 180, možda 190, a s janjcima možda i dvije stotine. Često se zabrojim, kaže, uz smiješak Borivoje, ističući da na imanju ima još i desetak krava za mužu.
Borivoje ističe da ima tridesetak neprodatih ovnova, jer je korona učinila svoje. Promet opao, komunikacije se za trgovinu zatvorile.
- Sada ih niko neće do kurbana. Uglavnom mi traže jaganjce od tridesetak do 35 kilograma. Nekada sam mogao prodati jaganjce po šest KM po kilogramu žive vage. Sada je sve stalo. Ni po pet maraka po kilogramu ne mogu ih prodati. Hranu sam morao obezbijediti. Moja sreća, te imam vrijednu djecu i unuke koji mi pomažu oko stada. Unuci su šest do sedam hiljada bala sijena prevezli ljetos i jesenas sa njiva do kuće. Imam dvoje djece, petero unučadi i dvoje praunučadi. Čitav život sam proveo na njivi, mučio se i radio, ali bih opet sve to ponovio, jer, časno sam živio. Imam šećer, ali mi je doktor rekao da što više hodam, i ja to poštujem. Danas rad malo ko cijeni, iako sve sa sela na gradsku pijacu ide, meso, mlijeko, povrće, voće”, zaključuje svoju pripovijest Borivoje Janković, neumorni pastir koji je već zagazio i u devetu deceniju života.
Semberske novine - Semberija info
Mladen Stojanović, potpredsjednik Mjesne zajednice Suvo Polje kaže da je u protekle četiri godine, uz saradnju sa Gradskom upravom Bijeljina, urađeno puno toga.
- Rekonstruisali smo most u Starom Zoovcu, oko 3,5 kilometara lokalnih puteva smo asfaltirali, redovno pošljunčavamo makadamske i njivske puteve. Još jedan most smo izgradili za nekoliko kuća u naselju Zoovac, ali i veliki broj propusta pored puteva. Uz pomoć UNDP –a smo izgradili subarterski bunar kod seoskog igrališta. Renovirali smo prostorije FK ,,Jedinstvo”, prostorije Mjesne zajednice. Dobili smo namještaj, kompjuter i drugu opremu. U saradnji sa Gradskom upravom renovirali smo salu za vjenčanja pri Matičnom uredu, kao i objekat na mjesnom groblju za obavljanje vjerskih obreda. Imamo mi još lokalnih puteva koje treba asfaltirati, treba staviti u funkciju javnu rasvjetu, planiramo izgraditi pješačku stazu u dužini od kilometer i po, do dva”.
Stojanović kaže da stari zadružni dom predstavlja ruglo u centru sela, te da je krajnje vrijeme, da se ruši ili da se renovira, jer je prijetnja po bezbjednost ljudi. Još uvijek nije izgrađena fiskulturna sala u dvorištu Osnovne škole ,,Dositej Obradović” u kojoj je, nažalost, đaka sve manje. Trenutno ih ima 132, među njima i osmoro prvačića, svrstanih u 12 odjeljenja, od kojih su dva u područnoj školi u Zagonima, referisala nam je sekretar škole Jela Marjanović.
Ovo selo je u proteklih četiri do pet godina intenzivno radilo na realizaciji projekta vodosnabdijevanja sela i izgradnje dijela južnog prstena prema Suvom Polju, kaže potpredsjednik MZ Suvo Polje Mladen Stojanović.
- Odgovorno tvrdim da u Suvom Polju nijedan bunar nema ispravnu vodu za piće, a analizirali smo uzorke na 53 bunara. Bilo bi dobro da u narednih pet godina riješimo problem vodosnabdijevanja, ali nisam siguran da ćemo to riješiti”, kaže Stojanović, ističući da je ovo selo imalo izuzetno dobru saradnju sa pokojnim gradonačelnikom Mićom Mićićem, ali da očekuje da će imati još bolju saradnju sa novoizabranim gradonačelnikom Ljubišom Petrovićem.
Na ono najvažnije pitanje, zašto, ipak, mladi ljudi napuštaju selo, Stojanović ima spreman odgovor – ,,Djeca iz ovog sela, kao ni moja, ovdje ne vide perspektivu”.
- Moj sin govori engleski, njemački, japanski. Završio je građevinu. I kćerka je fakultetski obrazovana. Oni se ovdje nisu pronašli i otišli su u evropske zemlje. Ne samo moja djeca, već ni mnogi drugi ne žele da ostanu ovdje. Jednostavno, mnogi se ježe pri pomisli da moraju pristajati na “stranačko zapošljavanje” i trčati za onima koji im nisu ni do koljena. Država bi ovdje morala imati dugoročni program ekonomskog i demografskog oporavka koji se ne bi svodio samo na nabavku pelena. Proveo sam deset godina u Njemačkoj i divio sam se kako je ta zemlja socijalno uređena. Međutim, da biste živjeli u toj zemlji, morate poštovati samo dva pravila, raditi i plaćati porez”.
Sjeća se Mladen i godina kada je Suvo Polje bilo centar ovog dijela Semberije, kada su mladi često posjećivali selo u okviru jednodnevnih ekskurzija. Tu je bio centar za predvojničku obuku, mladi su imali na raspolaganju brojne sportske terene, kao što imaju i danas. Selo danas ima svoju crkvu, poštu, ambulantu, apoteku, poljoprivrednu apoteku, veterinarsku ambulantu, nekoliko prodavnica, benzinsku pumpu, svoje Kulturno–umjetničko društvo ,,Kolo”, DDK ,,Tomo Mijatović”, Lovačko društvo, dakle, sve neophodne sadržaje za normalan i lijep život.
Ipak, što se zapošljavanja tiče, tvrdi naš sagovornik, caruju nepotizam, familijarne veze, partijske knjižice. Zbog toga su mnogi svoju perspektivu vidjeli u Sloveniji, Austriji, Švajcarskoj.
- Ovdje se pedesetak kuća povremeno otvara, od ukupno 472 domaćinstva. Ima nekoliko i zaključanih kuća. Mnogi ljudi ovaj sistem u RS i BiH doživljavaju kao izuzetno komplikovan i doživljavaju ga tako kao da je stvoren samo za zbrinjavanje političara i onih koji su na vlasti. Puno je papirologije i administriranja. Plašim se, ukoliko se nešto ubrzo ne promijeni, da će nas ovdje biti sve manje”, završava svoju priču Stojanović. Iskreno, bez autocenzure.
Priča druga
Iako u osamdeset prvoj godini života, starina Borivoje Janković iz Suvog Polja kod Bijeljine čuva stado od dvije stotine ovaca. Na naše pitanje, kako ga zdravlje služi, kratko odgovara, ,,kotrlja se nekako”. Svakodnevno je sa ovcama. Kada je lijepo vrijeme, obično po cijeli dan provodi čuvajući stado. Sada, u vrijeme velikih minusa, bar dva sata dnevno izvede stado na ispašu.
“U Bosni nema bolje ovce od pramenke. Međutim, za sve pasmine ovaca u RS vlasti su dale podsticaj, ali za pramenku nisu. U FBiH, čuo sam, daju podsticaje i za pramenku. Jaganjci su već pristigli. Novo jagnjenje očekujem u julu. Da te ne lažem, možda ima 180, možda 190, a s janjcima možda i dvije stotine. Često se zabrojim, kaže, uz smiješak Borivoje, ističući da na imanju ima još i desetak krava za mužu.
Borivoje ističe da ima tridesetak neprodatih ovnova, jer je korona učinila svoje. Promet opao, komunikacije se za trgovinu zatvorile.
- Sada ih niko neće do kurbana. Uglavnom mi traže jaganjce od tridesetak do 35 kilograma. Nekada sam mogao prodati jaganjce po šest KM po kilogramu žive vage. Sada je sve stalo. Ni po pet maraka po kilogramu ne mogu ih prodati. Hranu sam morao obezbijediti. Moja sreća, te imam vrijednu djecu i unuke koji mi pomažu oko stada. Unuci su šest do sedam hiljada bala sijena prevezli ljetos i jesenas sa njiva do kuće. Imam dvoje djece, petero unučadi i dvoje praunučadi. Čitav život sam proveo na njivi, mučio se i radio, ali bih opet sve to ponovio, jer, časno sam živio. Imam šećer, ali mi je doktor rekao da što više hodam, i ja to poštujem. Danas rad malo ko cijeni, iako sve sa sela na gradsku pijacu ide, meso, mlijeko, povrće, voće”, zaključuje svoju pripovijest Borivoje Janković, neumorni pastir koji je već zagazio i u devetu deceniju života.
Semberske novine - Semberija info
