ORUŽANE SNAGE BIH: RAME UZ RAME SA MUŠKARCIMA
Vojska je instituacija u koju građani BiH i dalje imaju najveće povjerenje, a sve je veći broj i onih kojima nije čudno da vide ženu u vojnoj uniformi, za šta su se i one same izborile, svojom upornošću,radom i maksimalnim zalaganjem, kažu Nataša Stanišić i Bojana Glamočak – dame u vojnoj uniformi koje su spremne za sve vrste izazova
Ove hrabre žene, sa kojima smo razgovarali u Kasarni ,,Vojvoda Stepa Stepan ović“ u Bijeljini, kažu da su sposobne da stoje rame uz rame sa muškim kolegama i obavljaju svoje radne zadatke, služeći svom narodu i državi.
Svoj poziv Nataša i Bojana opisuju kao zahtjevan, ali i lijep, te ističu, da imati mogućnost da pomognete nekom i da služite svom narodu i svojoj zemlji predstavlja veliku čast, ali i odgovornost.
-Mnogo nam je značilo kada je ženama u BiH dozvoljeno da stupe u Oružane snage. Sam vojnički poziv je poseban. Vojska ima svoje čari, pruža nam mogućnost da se usavršavamo u različitim segmentima – kao ličnosti, da ojačamo, ali i da steknemo nova saznanja. Stalno su tu kursevi i seminari, koji se odnose na samu vojsku, ali i na poznavanje jezika i sticanje saznanja i u drugim oblastima“, kaže Nataša Stanišić, koja je podoficir vodnik Oružanih snaga Trećeg pješadijskog bataljona.
Nataša, koja se bavi svim statusnim pitanjima pripadnika bataljona, kaže da je i u mladosti iskazivala veliko interesovanje ali i ljubav prema vojnom pozivu, te da je često gledajući filmove i slušajući intervjue sa pripadnicama oružanih snaga maštala kako će i ona jednog dana da obuče vojnu uniformu.
-Oduvijek sam voljela vojsku. Ipak, vojni poziv je poseban, jer nam pruža mogućnost da služimo svojoj državi, svom narodu. To je za mene velika čast. Kada smo za vrijeme poplava 2010. i 2014. godine pomagali građanima, jasno smo vidjeli koliko oni vole vojsku, koliko joj vjeruju. Našem narodu vojska mnogo znači, ali i vojsci narod“, ističe s ponosom Nataša.
Sličnog razmišljanja je i Bojana, koja je u Prvoj pješadijskoj četi, vod borbene podrške.
-Oduvijek sam voljela vojne filmove i uniformu. Bilo koja uniforma, ali najviše su me privlačile maslinasto zelene, vojne i mornaričke, bijele. Uvijek sam maštala da ću i ja jednom da obučem uniformu. Voljela sam i naoružanje, i dan - danas ga volim, neko sam ko je odličan u gađanju. Jednostavno, voljela sam, željela sam i uvijek sam slušala priče – vojska vas ili ojača ili ubije. Evo, već sedam godina sam u vojsci. Sada već mogu da kažemda sam na mnogim stvarima zahvalna ovom pozivu, mnogo me je ojačao i promijenio nabolje“, ističe Bojana, koja je, inače, operator za radio komunikacije, a uskoro će preći na mjesto nišandžije ručnog raketnog bacača.
Kada je riječ o podršci najmilijih i porodice, Bojana i Nataša kažu da je postojalo potpuno razumijevanje najbližih za njihov izbor.
- Imala sam apsolutnu podršku porodice i zaista nisu imali ništa protiv mog izbora. Naprotiv, bili su jako ponosni na moj izbor, a i dan - danas osjećaju ponos što im kćerka jedinica nosi uniformu“, zadovoljno komentariše Nataša Stanišić.
Bojana, s druge strane, ima starijeg brata i oboje su se prijavili za vojsku.
-Roditelji su imali dozu rezerve kada je u bio u pitanju moj izbor, jer su se plašili kako ću se snaći i da li ću uspjeti da izdržim sve to što vojska nosi sa sobom. Zaista jeste zahtjevan poziv, i psihički i fizički. Ali eto, ja sam uspjela, a brat, nažalost, nije“, kaže Bojana i ističe da su sada svi ponosni na nju - roditelji, muž, koji je takođe vojnik, kao i njena djeca.
Tako je sa njihovim najbližim, a šta je sa muškim kolegama i kako oni reaguju na njih.
-Ravnopravnost je u vojsci na prvom mjestu, s tim da je njihovo džentlmenstvo neupitno“, kaže, kroz osmjeh, Nataša, dok Bojana dodaje da nije baš jednostavno kada žena radi u oblasti koja se još uvijek smatra muškom.
-Iskrena da budem, kad žena želi da se petlja u muške poslove to se uvijek gleda podozrivo. Ali, žene su pokazale da mogu. Nemamo problema, svi nas poštuju. Oni uvijek mogu da se oslone na nas, ali i mi na njih, taj ljudski pristup je najbitniji, uostalom kao i u svim stvarima u životu“, ističe Bojana.
Kada je riječ o stepenu zahtjevnosti vojnog poziva, Bojana i Nataša se ne slažu potpuno u ocjeni. Bojana kaže da je vojska jako zahtjevna, pogotovo psihički.
- Imam dvoje jako male djeca, vjerujte mi, više vremena provodim sa kolegama nego sa porodicom. Takav je posao, nikada ne znamo gdje će da nas pošalju sa službom, gdje ćemo ići na teren, a tu su i dežurstva, vježbe, obuke, provjere. Sve je to jako zahtjevno. Činjenica jeste da uvijek mora nešto da trpi“, kaže Bojana i napominje da, ipak, ko želi, hoće i voli vojsku, može da uskladi sve obaveze.
S druge strane, Nataša tvrdi da se vojni poziv ne razlikuje mnogo od civilnih službi, kada je riječ o stepenu zahtjevnosti.
- Svaki posao zahtjeva odricanja, pa tako i naš vojnički. Ne razlikuje se to mnogo od civilnih službi, čak naprotiv, vojska ima svojih prednosti. Kod nas je fiksno radno vrijeme, osmočasovno, a postoje preduzeća u kojima se radi i po dvanaest časova“, ističe Nataša, koja obavlja administrativni posao i njene obaveze su u vezi sa statusnim pitanjima pripadnika Trećeg bataljona, od plate do ostalih zahtjeva.
Bojanin dan, s druge strane, izgleda drugačije, a sve zavisi od plana dnevnog angažovanja.
-Dan mi uglavnom počinje smotrom, a poslije toga je podjela zadataka po vodovima. Od plana dnevnog angažovanja zavisi šta taj dan radimo. Nekada možemo da budemo na terenu cijeli dan,u okviru kasarne, nekada nas znaju poslati na druge lokacije. Nekada imamo periodični pregled naoružanja, kada se podsjećamo sklapanja, rasklapanja puške, mitraljeza, pištolja. Svaki dan je različit. Tu je i fizička provjera, nekada kvalifikaciono gađanje, u suštini raznolike su obaveze“, pokušava Bojana da nam približi svoj posao.
Upravo zbog prirode vojnog poziva, koji mnogi doživljavaju kao jako zahtjevan i odgovoran, a koji iziskuje i fizički i psihički izuzetno jake osobe, spremne da rukuju naoružanjem, da podnesu razna testiranja i izazove, građani znaju često da se iznenade kada vide ženu u uniformi.
- Bilo je predrasuda i čudnih pogleda, kaoi pitanja zašto vojska, da li žena može to da iznese. Već sada je situacija drugačija i čini mi se da naša društvena zajednica u tom pogledu napreduje. Prihvaćene jesmo, s tim da će uvijek biti i onih koji će sumnjati u naše sposobnosti. Ali, mogu sa ponosom da istaknem, mi smo pokazale koliko vrijedimo. Kada su bile poplave,i žene su pružale pomoć. Učestvujemo i u mirovnim misijama, a tu su i stalne provjere, kontrole. Očigledno da zadovoljavamo kriterijume, jer da nije tako ne bi bile tu gdje jesmo“, ističe ponosno Bojana i dodaje da žene u vojsci sasvim sigurno mogu da stanu rame uz rame sa svojim muškim kolegama.
Ipak, napominju ove dame u vojnim uniformama, one su kao i sve druge žene, bez obzira na prirodu posla kojim se bave, te tako često vole da svoje vojničke čizme zamijene štiklama, a uniforme lijepom haljinom.
- Poslije radnog vremena volimo da obujemo štikle. Doduše, malo smo navikle na ravnu obuću, ali štikle i dalje volimo“, kažekroz osmjeh Nataša, sa kojom je potpuno saglasna njena koleginica.
Za kraj razgovora, obje su poželjele da se obrate našim čitaocima, naročito čitateljkama koje vole vojsku i privlači ih taj poziv.
Ljubav prema vojsci je na prvom mjestu, zatim spremnost - fizička i psihička, kaže Nataša, a Bojana dodaje da je, osim ljubavi prema vojnom pozivu, jako značajno i da osoba zna šta sve vojska nosi sa sobom.
-Ako posjedujete iskrenu želju i ako volite svoju zemlju i svoj narod, sve je lako, poručuju ove mlade dame.
ARHIVA SEMBERSKIH NOVINA
Ove hrabre žene, sa kojima smo razgovarali u Kasarni ,,Vojvoda Stepa Stepan ović“ u Bijeljini, kažu da su sposobne da stoje rame uz rame sa muškim kolegama i obavljaju svoje radne zadatke, služeći svom narodu i državi.
Svoj poziv Nataša i Bojana opisuju kao zahtjevan, ali i lijep, te ističu, da imati mogućnost da pomognete nekom i da služite svom narodu i svojoj zemlji predstavlja veliku čast, ali i odgovornost.
-Mnogo nam je značilo kada je ženama u BiH dozvoljeno da stupe u Oružane snage. Sam vojnički poziv je poseban. Vojska ima svoje čari, pruža nam mogućnost da se usavršavamo u različitim segmentima – kao ličnosti, da ojačamo, ali i da steknemo nova saznanja. Stalno su tu kursevi i seminari, koji se odnose na samu vojsku, ali i na poznavanje jezika i sticanje saznanja i u drugim oblastima“, kaže Nataša Stanišić, koja je podoficir vodnik Oružanih snaga Trećeg pješadijskog bataljona.
Nataša, koja se bavi svim statusnim pitanjima pripadnika bataljona, kaže da je i u mladosti iskazivala veliko interesovanje ali i ljubav prema vojnom pozivu, te da je često gledajući filmove i slušajući intervjue sa pripadnicama oružanih snaga maštala kako će i ona jednog dana da obuče vojnu uniformu.
-Oduvijek sam voljela vojsku. Ipak, vojni poziv je poseban, jer nam pruža mogućnost da služimo svojoj državi, svom narodu. To je za mene velika čast. Kada smo za vrijeme poplava 2010. i 2014. godine pomagali građanima, jasno smo vidjeli koliko oni vole vojsku, koliko joj vjeruju. Našem narodu vojska mnogo znači, ali i vojsci narod“, ističe s ponosom Nataša.
Sličnog razmišljanja je i Bojana, koja je u Prvoj pješadijskoj četi, vod borbene podrške.
-Oduvijek sam voljela vojne filmove i uniformu. Bilo koja uniforma, ali najviše su me privlačile maslinasto zelene, vojne i mornaričke, bijele. Uvijek sam maštala da ću i ja jednom da obučem uniformu. Voljela sam i naoružanje, i dan - danas ga volim, neko sam ko je odličan u gađanju. Jednostavno, voljela sam, željela sam i uvijek sam slušala priče – vojska vas ili ojača ili ubije. Evo, već sedam godina sam u vojsci. Sada već mogu da kažemda sam na mnogim stvarima zahvalna ovom pozivu, mnogo me je ojačao i promijenio nabolje“, ističe Bojana, koja je, inače, operator za radio komunikacije, a uskoro će preći na mjesto nišandžije ručnog raketnog bacača.
Kada je riječ o podršci najmilijih i porodice, Bojana i Nataša kažu da je postojalo potpuno razumijevanje najbližih za njihov izbor.
- Imala sam apsolutnu podršku porodice i zaista nisu imali ništa protiv mog izbora. Naprotiv, bili su jako ponosni na moj izbor, a i dan - danas osjećaju ponos što im kćerka jedinica nosi uniformu“, zadovoljno komentariše Nataša Stanišić.
Bojana, s druge strane, ima starijeg brata i oboje su se prijavili za vojsku.
-Roditelji su imali dozu rezerve kada je u bio u pitanju moj izbor, jer su se plašili kako ću se snaći i da li ću uspjeti da izdržim sve to što vojska nosi sa sobom. Zaista jeste zahtjevan poziv, i psihički i fizički. Ali eto, ja sam uspjela, a brat, nažalost, nije“, kaže Bojana i ističe da su sada svi ponosni na nju - roditelji, muž, koji je takođe vojnik, kao i njena djeca.
Tako je sa njihovim najbližim, a šta je sa muškim kolegama i kako oni reaguju na njih.
-Ravnopravnost je u vojsci na prvom mjestu, s tim da je njihovo džentlmenstvo neupitno“, kaže, kroz osmjeh, Nataša, dok Bojana dodaje da nije baš jednostavno kada žena radi u oblasti koja se još uvijek smatra muškom.
Vojska je instituacija u koju građani BiH i dalje imaju najveće povjerenje, a sve je veći broj i onih kojima nije čudno da vide ženu u vojnoj uniformi, za šta su se i one same izborile, svojom upornošću,radom i maksimalnim zalaganjem, kažu Nataša Stanišić i Bojana Glamočak – dame u vojnoj uniformi koje su spremne za sve vrste izazova.
-Iskrena da budem, kad žena želi da se petlja u muške poslove to se uvijek gleda podozrivo. Ali, žene su pokazale da mogu. Nemamo problema, svi nas poštuju. Oni uvijek mogu da se oslone na nas, ali i mi na njih, taj ljudski pristup je najbitniji, uostalom kao i u svim stvarima u životu“, ističe Bojana.
Kada je riječ o stepenu zahtjevnosti vojnog poziva, Bojana i Nataša se ne slažu potpuno u ocjeni. Bojana kaže da je vojska jako zahtjevna, pogotovo psihički.
- Imam dvoje jako male djeca, vjerujte mi, više vremena provodim sa kolegama nego sa porodicom. Takav je posao, nikada ne znamo gdje će da nas pošalju sa službom, gdje ćemo ići na teren, a tu su i dežurstva, vježbe, obuke, provjere. Sve je to jako zahtjevno. Činjenica jeste da uvijek mora nešto da trpi“, kaže Bojana i napominje da, ipak, ko želi, hoće i voli vojsku, može da uskladi sve obaveze.
S druge strane, Nataša tvrdi da se vojni poziv ne razlikuje mnogo od civilnih službi, kada je riječ o stepenu zahtjevnosti.
- Svaki posao zahtjeva odricanja, pa tako i naš vojnički. Ne razlikuje se to mnogo od civilnih službi, čak naprotiv, vojska ima svojih prednosti. Kod nas je fiksno radno vrijeme, osmočasovno, a postoje preduzeća u kojima se radi i po dvanaest časova“, ističe Nataša, koja obavlja administrativni posao i njene obaveze su u vezi sa statusnim pitanjima pripadnika Trećeg bataljona, od plate do ostalih zahtjeva.
Bojanin dan, s druge strane, izgleda drugačije, a sve zavisi od plana dnevnog angažovanja.
-Dan mi uglavnom počinje smotrom, a poslije toga je podjela zadataka po vodovima. Od plana dnevnog angažovanja zavisi šta taj dan radimo. Nekada možemo da budemo na terenu cijeli dan,u okviru kasarne, nekada nas znaju poslati na druge lokacije. Nekada imamo periodični pregled naoružanja, kada se podsjećamo sklapanja, rasklapanja puške, mitraljeza, pištolja. Svaki dan je različit. Tu je i fizička provjera, nekada kvalifikaciono gađanje, u suštini raznolike su obaveze“, pokušava Bojana da nam približi svoj posao.
Upravo zbog prirode vojnog poziva, koji mnogi doživljavaju kao jako zahtjevan i odgovoran, a koji iziskuje i fizički i psihički izuzetno jake osobe, spremne da rukuju naoružanjem, da podnesu razna testiranja i izazove, građani znaju često da se iznenade kada vide ženu u uniformi.
- Bilo je predrasuda i čudnih pogleda, kaoi pitanja zašto vojska, da li žena može to da iznese. Već sada je situacija drugačija i čini mi se da naša društvena zajednica u tom pogledu napreduje. Prihvaćene jesmo, s tim da će uvijek biti i onih koji će sumnjati u naše sposobnosti. Ali, mogu sa ponosom da istaknem, mi smo pokazale koliko vrijedimo. Kada su bile poplave,i žene su pružale pomoć. Učestvujemo i u mirovnim misijama, a tu su i stalne provjere, kontrole. Očigledno da zadovoljavamo kriterijume, jer da nije tako ne bi bile tu gdje jesmo“, ističe ponosno Bojana i dodaje da žene u vojsci sasvim sigurno mogu da stanu rame uz rame sa svojim muškim kolegama.
Ipak, napominju ove dame u vojnim uniformama, one su kao i sve druge žene, bez obzira na prirodu posla kojim se bave, te tako često vole da svoje vojničke čizme zamijene štiklama, a uniforme lijepom haljinom.
- Poslije radnog vremena volimo da obujemo štikle. Doduše, malo smo navikle na ravnu obuću, ali štikle i dalje volimo“, kažekroz osmjeh Nataša, sa kojom je potpuno saglasna njena koleginica.
Za kraj razgovora, obje su poželjele da se obrate našim čitaocima, naročito čitateljkama koje vole vojsku i privlači ih taj poziv.
Ljubav prema vojsci je na prvom mjestu, zatim spremnost - fizička i psihička, kaže Nataša, a Bojana dodaje da je, osim ljubavi prema vojnom pozivu, jako značajno i da osoba zna šta sve vojska nosi sa sobom.
-Ako posjedujete iskrenu želju i ako volite svoju zemlju i svoj narod, sve je lako, poručuju ove mlade dame.
ARHIVA SEMBERSKIH NOVINA