Tehnike vladanja svijetom
Skoro svakoga dana čujemo riječi „duboka država“, „svjetska vlada“, a nikako da saznamo ko su ti vladari iz sjenke. Ko, u naše ime, odlučuje o ratu i miru, o našim finansijama i o vidljivom i nevidljivom novcu, o našem zdravlju, lijekovima, vakcinama, „ispiranju mozgova“, o populaciji i o tome koliko nas smije biti na planeti Zemlji („zlatna milijarda“), o tome kojem ćemo polu pripadati, o pravilima rada i zapošljavanja, o „zelenoj“ energiji, o pravilima putovanja u zemlji i inostranstvu, o zdravoj i onoj drugoj hrani, o cijenama energenata na svjetskim berzama, o pravilima demokratije, o tome kojoj državi morate uvesti sankcije, zatim koje informacije se smiju, a koje ne smiju objavljivati, i o svemu ostalom što čini naš svakodnevni život.
-Prema mom skromnom saznanju, glavne temenje vladavine svijetom postavio je Englez Frensis Bekon (1561-1626), savjetnik kraljice Elizabete, prije 400 godina. On je tvrdio da Engleska mora vladati svim morima i okeanima i na taj način vladati cijelim svijetom i njegovim bogatsvima. Njegovo glavno polazište je bilo da su lukavi i pokvareni ljudi korisniji za državu i veće patriote od poštenih i moralnih ljudi. Koristeći razbojnike koji pomoću lukavstva uvijek nalaze izgovor da jednu državu sukobe sa drugom, ratujući tuđim rukama i tuđom krvlju, ne dopuštajući ni jednoj evropskoj državi da dobije prevlast i tako će Britanija postati svjetska Imperija. Njegove ideje su izložene u knjizi „Nova Atlantida“, (misleći na Britaniju) koja je objavljena poslije njegove smrti 1626. godine. I zaista, Britanija je postala Imperija u kojoj Sunce nikada ne zalazi, jer je osvojila veći dio svijeta, od Amerike do Australije. Odmah po završetku Drugog svjetskog rata 1945. godine, zemlje pobjednice, među koje su spadale Britanija i SAD, ali i druge (SSSR, Kina, Francuska...), krenule su u osnivanje međunarodnih organizacija i institucija kako bi se uspostavio novi pravedniji svjetski poredak. Počelo je sa osnivanjem Organizacije ujedninjnih nacija, sa sjedištem u Njujorku, (na imanju Rokfelera?), koje danas broje 193 članice i dva posmatrača. Paralelno se radilo i o osnivanju bretonvudskih institucija, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, sa sjedištem (namjerno ili slučajno) u Vašingtonu. Malo je ko slutio da će to biti početak stvaranja „svjetske vlade“, a desilo se upravo tako. Poslije pomenute jedne političke (OUN) i dvije finansijske (MMF,Svjetska banka) međunarodne institucije, nastavljeno je sa osnivanjem drugih svjetskih organizacija: Svjetska zdravstvena organizacija, Međunarodna organizacija rada, NATO pakt (1949), i da ne nabrajamo sve ostale – ispostavilo se da su to bila „svjetska ministratstva“. Iako nam nije padalo na pamet, da je tako, ipak, pred našim očima, nastala je „svjetska vlada“. Treći stub međunarodnih ekonomskih i finansijskih institucija nastao je početkom 1995. godine osnivanjem Svjetske trgovinske organizacije (STO) u koju su učlanjene 164 države (plus 25 država koje imaju status posmatrača, među koje spadaju BiH i Srbija). Tim činom su konačno ukinute granice između država, jer su članice STO prihvatile četiri slobode kretanja: robe, usluga, kapitala i ljudi. Padom Berlinskog zida, i raspadom SSSR-a definitvno je došlo do desuverenizacije država (neke su proglašene neuspjelim, pa su ih razorile, među koje spada i bivša Jugoslavija), a jedini hegemon, ispostavilo se, postale su SAD. Tako piše u Fukujaminoj knjizi „Kraj istorije i posljednji čovjek“, koju je vrlo brzo osporio Hantington u knjizi „Sukob civilizacija“, kao i američki profesor sa Harvarda Parag Kana, u knjizi „Predodređeni za rat“. U ovoj knjizi se pominje, čak, i Tukidid, i njegovo djelo „Peloponeski rat“, da se dokaže kako se u svijetu prilikom smjene hegemona mnogo češće koristi rat, nego mirna predaja vladanja svijetom. Za 500 godina, piše Kana, 12 puta se ratovalo, a samo četiri puta je to riješeno mirnom predajom vlasti, o čemu je bilo više riječi u jednom članku „Semberskih novina“ iz decembra prošle godine’’, pojašnjava za portal ,,Semberija info'' profesor emeritus Budumir Stakić.
Kako profesor Strakić tvrdi, dobar poznavalac funkcionisanja „svjetske vlade“ je Amerikanac Džon Kolman. On je dugo godina radio u bezbjednosnim agencijama pa je činjenicama u knjizi „Komitet 300“, koja je prevedna i na srpski jezik, opisao i dao šematski prikaz „svjetske vlade“. Na njenom čelu se nalaze Ujedinjene nacije, zatim slijede MMF, Svetska banka, i niz drugih aktera, dok se NATO pakt nalazi skoro pri samom dnu te vrlo razgranate šeme. Drugi dobar poznavalac ove problematike je Smilja Avramov (1918-2018), bivši profesor Pravnog fakulteta u Beogradu. Ona u svojim knjigama: ,,Trilateralna komisija“, „Alternativni model svjetske zajednice“, „Civilno društvo i nevladine organizacije“ i „Opus dei“, detaljno opisuje kako funkcioniše tzv. „međunarodna zajednica.“ Posebno treba obratiti šažnju na to kako se preko nevladinog sektora, koji finansiraju uglavnom vlade iz razvijenih država Zapada, uspješno ruše legalno izabrane vlade uglavnom u zemljama Trećeg svijeta, koje se ne pridržavaju pravila koje im nameću vladari iz sjenke, tj. ukoliko ne žele da obuku „Fridmanovu zlatnu ludačku košulju“, koju su „skrojili“ Vašingtonski konsensus i Čikaška škola demokratije. Pomenimo i to da su prepoznate tri tehnike upravljanja svijetom koje, u svojoj knjizi „Svijet u šaci moćnika“, navodi engleski autor Dejvid Ajk: prva „Problem - reakcija - rješenje“- napraviš problem, reaguješ na problem i onda se umiješaš da nametneš svoje rješenje; druga „Nema problema - reakcija - rješenje“, što znači da se, na primjer, pođe od percepcije da neka zemlja proizvodi oružje za masovno uništenje, napadneš zemlju i namećeš rješenje, a treća „Tehnika odvraćanje pažnje’’ - što znači obraćanje pažnje na manje bitan događaj da bi se odvukla pažnja od mnogo važnijeg događaja, itd. Važno je, dakle, stalno proizvoditi krize širom svijeta a onda nametati svoja rješenja i tako vladati svijetom. Svi smo svjedoci jedne od najvećih kriza u novijoj istoriji svijeta, kojoj se ne vidi kraj’’, zaključuje na kraju za ,,Semberija info’’ profesor emeritus Budimir Stakić.
Semberija info
-Prema mom skromnom saznanju, glavne temenje vladavine svijetom postavio je Englez Frensis Bekon (1561-1626), savjetnik kraljice Elizabete, prije 400 godina. On je tvrdio da Engleska mora vladati svim morima i okeanima i na taj način vladati cijelim svijetom i njegovim bogatsvima. Njegovo glavno polazište je bilo da su lukavi i pokvareni ljudi korisniji za državu i veće patriote od poštenih i moralnih ljudi. Koristeći razbojnike koji pomoću lukavstva uvijek nalaze izgovor da jednu državu sukobe sa drugom, ratujući tuđim rukama i tuđom krvlju, ne dopuštajući ni jednoj evropskoj državi da dobije prevlast i tako će Britanija postati svjetska Imperija. Njegove ideje su izložene u knjizi „Nova Atlantida“, (misleći na Britaniju) koja je objavljena poslije njegove smrti 1626. godine. I zaista, Britanija je postala Imperija u kojoj Sunce nikada ne zalazi, jer je osvojila veći dio svijeta, od Amerike do Australije. Odmah po završetku Drugog svjetskog rata 1945. godine, zemlje pobjednice, među koje su spadale Britanija i SAD, ali i druge (SSSR, Kina, Francuska...), krenule su u osnivanje međunarodnih organizacija i institucija kako bi se uspostavio novi pravedniji svjetski poredak. Počelo je sa osnivanjem Organizacije ujedninjnih nacija, sa sjedištem u Njujorku, (na imanju Rokfelera?), koje danas broje 193 članice i dva posmatrača. Paralelno se radilo i o osnivanju bretonvudskih institucija, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, sa sjedištem (namjerno ili slučajno) u Vašingtonu. Malo je ko slutio da će to biti početak stvaranja „svjetske vlade“, a desilo se upravo tako. Poslije pomenute jedne političke (OUN) i dvije finansijske (MMF,Svjetska banka) međunarodne institucije, nastavljeno je sa osnivanjem drugih svjetskih organizacija: Svjetska zdravstvena organizacija, Međunarodna organizacija rada, NATO pakt (1949), i da ne nabrajamo sve ostale – ispostavilo se da su to bila „svjetska ministratstva“. Iako nam nije padalo na pamet, da je tako, ipak, pred našim očima, nastala je „svjetska vlada“. Treći stub međunarodnih ekonomskih i finansijskih institucija nastao je početkom 1995. godine osnivanjem Svjetske trgovinske organizacije (STO) u koju su učlanjene 164 države (plus 25 država koje imaju status posmatrača, među koje spadaju BiH i Srbija). Tim činom su konačno ukinute granice između država, jer su članice STO prihvatile četiri slobode kretanja: robe, usluga, kapitala i ljudi. Padom Berlinskog zida, i raspadom SSSR-a definitvno je došlo do desuverenizacije država (neke su proglašene neuspjelim, pa su ih razorile, među koje spada i bivša Jugoslavija), a jedini hegemon, ispostavilo se, postale su SAD. Tako piše u Fukujaminoj knjizi „Kraj istorije i posljednji čovjek“, koju je vrlo brzo osporio Hantington u knjizi „Sukob civilizacija“, kao i američki profesor sa Harvarda Parag Kana, u knjizi „Predodređeni za rat“. U ovoj knjizi se pominje, čak, i Tukidid, i njegovo djelo „Peloponeski rat“, da se dokaže kako se u svijetu prilikom smjene hegemona mnogo češće koristi rat, nego mirna predaja vladanja svijetom. Za 500 godina, piše Kana, 12 puta se ratovalo, a samo četiri puta je to riješeno mirnom predajom vlasti, o čemu je bilo više riječi u jednom članku „Semberskih novina“ iz decembra prošle godine’’, pojašnjava za portal ,,Semberija info'' profesor emeritus Budumir Stakić.
Kako profesor Strakić tvrdi, dobar poznavalac funkcionisanja „svjetske vlade“ je Amerikanac Džon Kolman. On je dugo godina radio u bezbjednosnim agencijama pa je činjenicama u knjizi „Komitet 300“, koja je prevedna i na srpski jezik, opisao i dao šematski prikaz „svjetske vlade“. Na njenom čelu se nalaze Ujedinjene nacije, zatim slijede MMF, Svetska banka, i niz drugih aktera, dok se NATO pakt nalazi skoro pri samom dnu te vrlo razgranate šeme. Drugi dobar poznavalac ove problematike je Smilja Avramov (1918-2018), bivši profesor Pravnog fakulteta u Beogradu. Ona u svojim knjigama: ,,Trilateralna komisija“, „Alternativni model svjetske zajednice“, „Civilno društvo i nevladine organizacije“ i „Opus dei“, detaljno opisuje kako funkcioniše tzv. „međunarodna zajednica.“ Posebno treba obratiti šažnju na to kako se preko nevladinog sektora, koji finansiraju uglavnom vlade iz razvijenih država Zapada, uspješno ruše legalno izabrane vlade uglavnom u zemljama Trećeg svijeta, koje se ne pridržavaju pravila koje im nameću vladari iz sjenke, tj. ukoliko ne žele da obuku „Fridmanovu zlatnu ludačku košulju“, koju su „skrojili“ Vašingtonski konsensus i Čikaška škola demokratije. Pomenimo i to da su prepoznate tri tehnike upravljanja svijetom koje, u svojoj knjizi „Svijet u šaci moćnika“, navodi engleski autor Dejvid Ajk: prva „Problem - reakcija - rješenje“- napraviš problem, reaguješ na problem i onda se umiješaš da nametneš svoje rješenje; druga „Nema problema - reakcija - rješenje“, što znači da se, na primjer, pođe od percepcije da neka zemlja proizvodi oružje za masovno uništenje, napadneš zemlju i namećeš rješenje, a treća „Tehnika odvraćanje pažnje’’ - što znači obraćanje pažnje na manje bitan događaj da bi se odvukla pažnja od mnogo važnijeg događaja, itd. Važno je, dakle, stalno proizvoditi krize širom svijeta a onda nametati svoja rješenja i tako vladati svijetom. Svi smo svjedoci jedne od najvećih kriza u novijoj istoriji svijeta, kojoj se ne vidi kraj’’, zaključuje na kraju za ,,Semberija info’’ profesor emeritus Budimir Stakić.
Semberija info
