Nada Erić, rođena Sarajka, a nošena ratnim vihorom minulog rata, zajedno sa porodicom, svoj novi dom pronašla je u Bijeljini. Sa odlaskom u zasluženu penziju, ali i nakon smrti supruga, odnosno prije četiri godine, počela je da se bavi slikarstvom. Zadovoljstvo je pronašla u likovnoj umjetnosti, a kistovi, platna i akrilne boje dopuštaju joj da izražava svoja osjećanja.
 
Dar za likovnu umjetnost, prema riječima samouke slikarke Nade, otkrila je njena nastavnica još u Osnovnoj školi „Gavrilo Princip“ u Reljevu koja je učlanila u likovnu sekciju, te odlaskom u srednju školu,  udajom, rađanjem djece to se izgubilo, ali je sada došlo vrijeme da se to opet pojavi. Majka je dvije kćerke, baka troje unučića i troje praunučića, te ponosno ističe da je jedan od praunuka od nje naslijedio talenat za slikarstvo.

Na početku razgovora za „Semberija info“ kazala je da su je tuga i bol za preminulim suprugom podstakli da svoja osjećanja izražava kroz boju i slike.


 
-Neko svoja osjećanja izražava kroz pjesme, a ja kroz boju. Prve slike koje sam naslikala bile su prepune izliva osjećanja, veoma tamne i tužne. Jednom prilikom kćerka mi je rekla:„Kakve su ti misli, kada ti je slika ovako crna“. Te njene riječi su me „opasuljile“ i trgnule iz melanholije, kao i teškog života poslije izbjeglištva i tada počinjem da slikam ono što ja najviše volim. Volim životinje, cvijeće, pejzaže, a to je uglavnom i zastupljeno na mojim slikama“, kazala je Nada Erić i dodala da, uglavnom, slika predjele i mjesta odakle potiče, te da je priroda njena inspiracija i najčešći motiv na slikama.
 
-Živjela sam u gradu, ali sivilo grada me nikada nije vezalo. Mene je vezalo selo, priroda. Skoro je bila kosidba u Banjaluci i ja sam to snimila i naslikaću to. Mene to čini srećnom, to je dio mene, mog zavičaja, kao i mog odrastanja. Slikam ono što se meni sviđa. Nekada slika i ne uspije. Znam je više puta ispravljati dok ne dovedem do onoga kako se meni sviđa i šta sam zamislila“, kroz osmijeh je kazala Nada, te dodala da se okušala i u slikanju portreta i da se prijatno iznenadila kada je shvatila da i to može prenijeti na platno.
 
-Mislila sam da nikada neću znati naslikati portret, da neću znati naslikati nos, linije lica, oko, kapak... Meni je to bilo kako naš narod kaže „špansko selo“. Međutim, to kada krene ide spontano, samo od sebe i jednostavno se primijeti ako nedostaje  jedna linija koja bi istakla lice“, objašnjava Nada i dode da su joj za nastajanje jedne slike potrebna dva dana.Nekada je potrebno i mnogo više, jer je, kako kaže, za slikanje potrebna velika koncentracija.



Ova samouka slikara je za ,,Semberija info’’ istakla je da sa zadovoljstvom prihvata kako pohvale, tako i kritike drugih umjetnika. Tvrdi da umjetnici nisu ni malo lukavi, te da će vas rado posavjetovati kada ih pitate za savjet.
 
Nada nam je potvrdila da njene slike često završe kod rodbine kao poklon za slavu, ali i da ih prodaje na Zelenoj pijaci u Bijeljini, te da ima i porudžbina. Za kraj je poručila da bi jako voljela da nastavi da se bavi slikarstvom i da se usavršava.
 
-Nisam završila akademiju. Ja sam amater i usvajam savjete drugih. Imam želju da uradim još dosta slika. Posljednjih godina najčešći pokloni koje dobijam za rođendan su platna i trudiću se, da dokle god me zdravlje služi, ih iskoristim i da slikam“, zaključila je Nada Erić.
 
(Semberija info)