
SEMBERSKA SVAKODNEVICA kroz pero pjesnika
Savo Kokanović iz Crnjelova već pet decenija stihovima opisuje društvene prilike i život običnog čovjeka.
Iako je po zanimanju ekonomista i knjigovođa, Savo Kokanović već decenijama njeguje ljubav prema pisanju poezije. Rodom iz Crnjelova, a dugi niz godina stanovnik Bijeljine, Savo kaže da stihove piše još od sredine sedamdesetih godina prošlog vijeka, kada je sa jednom pjesmom učestvovao u popularnoj televizijskoj emisiji.
-Počeo sam da pišem negdje oko 1976. godine. Učestvovao sam u „Znanju imanju“ sa pjesmom posvećenom narodnom borcu Dragi Tojiću Gangi i od tog vremena datira dosta mojih pjesama. Neke sam kasnije iskoristio i objavio, a neke jednostavno ne odgovaraju ovom vremenu“, prisjeća se Kokanović.
Tokom godina napisao je više od 200 pjesama, iako nisu sve objavljene. Dio tog stvaralaštva nalazi se u njegovoj prvoj zbirci „Ogledalo duše“, objavljenoj u Beogradu, dok je nova knjiga poezije trenutno u pripremi i kako Kokanović otkriva za „Semberske novine“, zvaće se „Između sna i jave“.
-U prvoj knjizi imam 44 pjesme od kojih su mnoge prilično duge, te su skoro kao poeme. U drugoj knjizi isto tako. Nekada u nekoliko strofa ne mogu da kažem sve što želim, pa se pjesma razvije i na više desetina strofa. Jedna ih ima čak 28“, kaže Kokanović.
U njegovim pjesmama često je prisutna satira, ali i kritički pogled na savremeno društvo, dok inspiraciju pronalazi u svakodnevnom životu i događajima koji ga okružuju. Često se prisjeti i jednog od najpoznatijih srpskih komediografa, Branislava Nušića.
-Teško je reći šta tačno inspiriše čovjeka. Sve može da bude povod za pjesmu, čak i jedno drvo. Ipak, najviše me inspirišu tekući događaji, jer ja opisujem jedno vrijeme. U mojim pjesmama, ne u svim, ali u mnogim, ima dosta satire i često kažem živio Branislav Nušić. Neko to razumije, neko ne razumije, ali ja jednostavno volim satiru“, ističe Kokanović.
Pored poezije, povremeno piše i humoristične tekstove, pa čak i kraće dramske forme kao što je njegova jednočinka „Savremeni kockar“, jer kako i sam priznaje, ponekad je to „lakše za slušanje“.
U njegovoj pjesmi „Rupe na opasaču“, Kokanović kroz jednostavnu sliku penzionera govori o savremenim ekonomskim prilikama i životu običnog čovjeka. U pjesmi penzioner, suočen sa skromnom penzijom i rastom cijena, simbolično buši novu rupu na opasaču kako bi mogao još više stegnuti kaiš.
„Rupe na opasaču“
Još jednu rupu na opasaču
probuši penzioner pa odahnu.
Drhtavom rukom unuku mahnu,
ostavi na mjesto ovo šilo
da se ne bi gdje zaturilo.
Jer ako dođe potegni povuci,
dobro je da mi se nađe pri ruci.
Penzija mala, a hrana skupa,
pa moram često kaiš da stežem.
Potrebna mi je svaka rupa,
za starom odjećom uvijek posežem.
Odjeća stara, opasač stari,
bude to dobro kad se napari.
Sjećam se kad su u modi bile
široke pantalone, pumparice,
pa zatim teksas-traperice,
pa onda dođoše farmerice.
Krug se vrti i nikako da stane,
sad su u modi pocijepane.
I ja ću svoje prestati da krpim,
ako je za modu – neka trpim.
Onda se sjetim obližnje njive,
kraj koje sam često skupljao gljive,
mladu koprivu i divlje zelje,
pravio čorbu za prijatelje.
I nju je prekrila gusta ostruga,
imam osjećaj da mi se ruga.
Sutra je penzija, razlog za slavlje,
otplatiću zadnju ratu kredita.
Podiću zdravicu svima za zdravlje,
al’ ako me neko za druge pita –
nasmijaću se od srca glasno,
možda će mu tada sve biti jasno.
Život me gazi, a ja trajem,
kao nekada, tako i sada.
Za sve me krive, ali ne hajem,
uživam u plodovima svoga rada.
Zatežem opasač srce mi lupa,
opet mi fali jedna rupa.
Semberija info




