Marko Čuturić - Svijet koji vidim i svijet koji želim
Učenički radovi - Konkurs ,,Semberskih novina" - MALI NOVINAR
Svijet koji vidim i svijet koji želim
Postoje dani kada se učini da je svijet postao previše bučan. Svuda se nešto dešava, nešto se gradi, nešto se ruši, nešto se dokazuje. Ljudi govore mnogo, ali kao da se sve manje razumiju. Koraci su ubrzani, pogledi kratki, a strpljenje sve rjeđe. U takvom vremenu lako je povjerovati da je čovjek izgubio nešto što se ne može izmjeriti ni novcem ni uspjehom.
Svijet koji vidim nije samo mjesto napretka i mogućnosti. U njemu se često osjeti hladnoća među ljudima, kao da se negdje usput izgubila ona jednostavna ljudska bliskost. Razlike između ljudi ponekad postaju veće nego što bi trebalo da budu, a riječi koje bi mogle da grade mostove ponekad podižu zidove. Čini se da svako negdje žuri, ali niko nije sasvim siguran kuda.
Ponekad se u takvom svijetu pojavi osjećaj da je sve postalo suviše tvrdo i suviše glasno. Kao da je nebo prekriveno teškim oblacima koji ne puštaju svjetlost da prođe. Tada svijet izgleda umorno, kao da je zaboravio koliko ljepote može da nosi u sebi.
Ali oblaci nikada ne ostaju zauvijek.
Dovoljan je jedan trenutak da se horizont polako otvori. Jedna dobra riječ, jedan iskren osmijeh, jedna pružena ruka mogu da razgrnu tu težinu više nego što se čini. Tada se iza svega pojavi svjetlost koja podsjeti da svijet može biti drugačiji.
Svijet koji želim da vidim nije nedostižan san. To je svijet u kojem čovjek ne mjeri svoju vrijednost samo uspjehom, već i dobrotom. Svijet u kojem ljudi imaju hrabrosti da budu pravedni, strpljivi i čovječni. Svijet u kojem se tuđa sreća ne doživljava kao prijetnja, već kao dokaz da je život ljepši kada se dijeli.
U takvom svijetu, različitosti ne razdvajaju ljude, već ih obogaćuju. Razgovor ne služi da se pobijedi, već da se razumije. A uspjeh se ne mjeri samo onim što je neko stekao, već i onim što je drugima ostavio.
Možda takav svijet ne može nastati odjednom. Ali svaki put kada čovjek izabere dobrotu umjesto ravnodušnosti, istinu umjesto lake laži i razumijevanje umjesto osude, taj svijet postaje malo stvarniji.
Zato vjerujem da budućnost svijeta ne zavisi samo od velikih odluka i velikih planova. Ona zavisi od toga kakav će biti svaki od nas.
Jer svijet koji želimo da vidimo počinje upravo u nama.
A kada se čovjek promijeni na bolje, polako počinje da se mijenja i svijet.
Marko Čuturić, Poljoprivredna i medicinska škola Bijeljina
Postoje dani kada se učini da je svijet postao previše bučan. Svuda se nešto dešava, nešto se gradi, nešto se ruši, nešto se dokazuje. Ljudi govore mnogo, ali kao da se sve manje razumiju. Koraci su ubrzani, pogledi kratki, a strpljenje sve rjeđe. U takvom vremenu lako je povjerovati da je čovjek izgubio nešto što se ne može izmjeriti ni novcem ni uspjehom.
Svijet koji vidim nije samo mjesto napretka i mogućnosti. U njemu se često osjeti hladnoća među ljudima, kao da se negdje usput izgubila ona jednostavna ljudska bliskost. Razlike između ljudi ponekad postaju veće nego što bi trebalo da budu, a riječi koje bi mogle da grade mostove ponekad podižu zidove. Čini se da svako negdje žuri, ali niko nije sasvim siguran kuda.
Ponekad se u takvom svijetu pojavi osjećaj da je sve postalo suviše tvrdo i suviše glasno. Kao da je nebo prekriveno teškim oblacima koji ne puštaju svjetlost da prođe. Tada svijet izgleda umorno, kao da je zaboravio koliko ljepote može da nosi u sebi.
Ali oblaci nikada ne ostaju zauvijek.
Dovoljan je jedan trenutak da se horizont polako otvori. Jedna dobra riječ, jedan iskren osmijeh, jedna pružena ruka mogu da razgrnu tu težinu više nego što se čini. Tada se iza svega pojavi svjetlost koja podsjeti da svijet može biti drugačiji.
Svijet koji želim da vidim nije nedostižan san. To je svijet u kojem čovjek ne mjeri svoju vrijednost samo uspjehom, već i dobrotom. Svijet u kojem ljudi imaju hrabrosti da budu pravedni, strpljivi i čovječni. Svijet u kojem se tuđa sreća ne doživljava kao prijetnja, već kao dokaz da je život ljepši kada se dijeli.
U takvom svijetu, različitosti ne razdvajaju ljude, već ih obogaćuju. Razgovor ne služi da se pobijedi, već da se razumije. A uspjeh se ne mjeri samo onim što je neko stekao, već i onim što je drugima ostavio.
Možda takav svijet ne može nastati odjednom. Ali svaki put kada čovjek izabere dobrotu umjesto ravnodušnosti, istinu umjesto lake laži i razumijevanje umjesto osude, taj svijet postaje malo stvarniji.
Zato vjerujem da budućnost svijeta ne zavisi samo od velikih odluka i velikih planova. Ona zavisi od toga kakav će biti svaki od nas.
Jer svijet koji želimo da vidimo počinje upravo u nama.
A kada se čovjek promijeni na bolje, polako počinje da se mijenja i svijet.
Marko Čuturić, Poljoprivredna i medicinska škola Bijeljina
