-Devedeset odsto, ili više, napada ajkula su posljedica greške. One pretpostavljaju da smo nešto što nismo – tvrdi ronilac Geri Adkison.
 

Iako napad ajkula može djelovati opako i brutalno, važno je zapamtiti da ajkule nisu zla biće koja non-stop traže ljude koje bi napale, piše „Nacionalna geografija“.
 

One su životinje koje se služe instinktima, kao i sve druge. Kao predatori na vrhu lanca ishrane u okeanima, ajkule su rođene da love i jedu ogromne količine mesa. Ajkula se hrani drugim morskim bićima, uglavnom ribom, morskim kornjačama, kitovima i morskim lavovima ili fokama. Ljudi nisu na njenom meniju. Zapravo, ljudi ne obezbjeđuju dovoljno mesa bogatog masnoćom za ajkulu, kojoj treba mnogo energije kako bi pokretala svoje veliko, mišićavo tijelo.
 

Ako ajkule nisu zainteresovane da jedu ljude, zašto nas napadaju?
 

Prvi trag se može naći u obrascu po kojem se većina napada događa. U većini slučajeva, ajkula ugrize žrtvu, ostane nekoliko sekundi (vjerovatno vukući žrtvu kroz vodu ili ispod površine), a potom pusti. Veoma je rijetko da ajkula načini nekoliko napada za redom kako bi se hranila ljudskom žrtvom. Ajkula jednostavno pogriješi u procjeni da je čovjek nešto što ona obično jede. Jednom kada ajkula osjeti ukus, ona shvati da to nije njena uobičajena hrana i onda pušta.
 

Ajkulina zabuna je lakša za razumijevanje jednom kada počnemo da gledamo na stvari iz njene perspektive. Mnoge žrtve napada su surferi ili ljudi koji koriste bugi daske. Ajkula koja pliva ispod vidi grubi ovalni izgled sa rukama i nogama koji vise i veslaju. To je podsjeća na morskog lava (glavnu lovinu velike bele ajkule) ili morsku kornjaču (uobičajenu hranu za tigraste ajkule).
 

Ajkulin senzorni sistem
 

Napadi su se takođe često događali kada su ljudi pecali kopljima u vodama okeana. Ajkule privlače znaci koje šalje umiruća riba – miris krvi u vodi i električni impulsi ispušteni dok se riba bori.
 

Ajkule registruju te signale pomoću "Lorencini ampula", niza "detektora" ispod kože ajkuline njuške. Ampule su ćelije osjetljive na elektricitet koje su povezane sa površinom putem malih cjevčica. Jednom kada ajkula stigne, postaje iziritirana i agresivna u prisustvu tolike hrane. Gladna, uzbuđena ajkula lako može zamijeniti čovjeka sa svojim uobičajenim plijenom.
 

Postoje slučajevi u kojima su ajkule napadale kao rezultat agresije, a ne gladi. Veoma malo se zna o njihovom ponašanju, ali se vjeruje da se neke vrste, uključujući velike bijele ponašaju dominantno pred drugim ajkulama. Ovakvo ponašanje može da bude iskazanom “udarcem” u njušku, ili ujedima koji ne ugrožavaju ajkulu. Nažalost, kada ajkula pokušava da bude dominantna nad čovjekom, ovi “nježni ujedi” mogu da izazovu teške povrede.
 

Ponekad se uzrok napada ajkula može jednostavno odrediti – ajkula odgovara na ljudsku agresiju. Neke ajkule su, na primjer, mirne ribe koje leže na dnu okeana. Iz nekog razloga, to roniocima daje povoda da misle kako je dobra ideja povući ih za rep. Iziritirane ajkule su naučile nekoliko ronilaca da ruke drže k’ sebi. Iz tog razloga, statistika vezana za napade ajkula je podijeljena na isprovocirane i druge napade.
 

Anatomija napada
 

Rijetko postoji neko upozorenje. Surfer ili plivač koji vesla nema ideju da će se dogoditi. Ponekad prvi indikator da nešto nije u redu je strah na licu obližnjeg prijatelja. Češće, prvi znak je iznenadan, masivni udar usljed bacanja ajkule na žrtvu. Velike bijele ajkule su poznate da napadaju morske lavove takvom silinom da cijele iskoče iz vode sa žrtvom u ustima. U knjizi “Napadi ajkula”, trudna spasiteljka Don Šauman prisheća se svog iskustva, koje se dogodilo nedaleko od obale Floride 1993. godine: "Ajkula me je tako jako udarila da sam imala oshećaj da je u pitanju kamion. Moja prva pomisao bila je da sam gotova."
 

Surfer Keni Daud bio je napadnut od strane velike bijele ajkule nedaleko od obala Oregona 1979. Opisao je napad u svojoj knjizi "Surfovanje sa velikom bijelom ajkulom": "Čuo sam prigušeni huk kako su se ajkuline masivne čeljusti zaklopile preko mojih leđa, pritiskajući dasku za moje grudi... Ajkula me je povukla ispod vode, ali nije mogla da me zadrži zbog daske koja pluta... Osjećao sam ogroman pritisak na grudima i čuo sam pucanje rebara i pucanje dna daske."
 

Napad se dogodio kao što je uobičajeno kada se velike bijele ajkule hrane morskim lavovima odozdo, jednim masivnim ugrizom i povlačenjem žrtve ispod površine. Potom su dozvolile onesposobljenoj žrtvi da pluta po vodi i iskrvari na smrt, vraćajući se po obrok nekoliko minuta kasnije. U slučaju Dauda ajkula nije uspjela da završi početni ujed zbog daske za surfovanje, ali je pokušavala narednih 20 sekundi.

 

-Osjećao sam se apsolutno bespomoćno, kad mi je cijelo tijelo podignuto iznad vode i potom udarilo nazad ispod površine - prisjeća se Daud.
 

Vremenom je ajkula pustila Dauda i on je više nikada nije vidio. Iako se plašio da će uslijediti još jedan napad dok je veslao ka obali, ajkula je otplivala i nije načinila drugi napad. Ajkula je vjerovatno shvatila da surfer i daska nisu dobar obrok. Velike bijele ajkule su zapravo veoma probirljive što se tiče hrane – odbijajući da grizu stvari koje obično ne jedu, poput plutajućih leševa ovaca, nakon što ih prvi put probaju.
 

Ipak, postoje mnoge vrste ajkula, a ni svaka ajkula ne prati isti obrazac. Okolnosti takođe mogu da promijene obrazac napada. Napadi ajkula u dubokoj morskoj vodi obično nisu “udari i bježi” napadi. U tom slučaju, gdje su žrtve obično oni koji su preživjeli potapanje brodova ili pad aviona, ajkule okružuju područje. One potom udaraju žrtve koje su van grupe ili one koje su već ranjene, prije nego što ujedu.
 

Jedan od najpoznatijih napada ajkula dogodio se nakon što je USS Indianapolis potopljen od strane japanskih torpeda u Tihom okeanu 1945. godine. Nekoliko dana bilo je potrebno spasiocima da pronađu brod, zbog toga što je misija bila toliko tajna da niko nije prijavio nestanak broda. Kada je mornarički spasilački brod stigao, samo 317 ljudi je i dalje bilo živo od skoro 1.000 koji su preživjeli prvobitno potapanje. Tigraste ajkule su krive za većinu smrti.
 

Zambezi ajkula je takođe poznata po netipičnom ponašanju za vrijeme napada. Na engleskom nosi naziv bull shark – bik ajkula, zbog tendencije da uporno napada, udarajući metu, kružeći, udarajući ponovo i tako non-stop. Četrnaestogodišnja djevojčica koje je nedavno bila žrtva fatalnog napada ajkule na Floridi bila je udarena od strane ove ajkule koje nije željela da joj pusti nogu, čak ni kada su se spasioci pojavili. Nastavila je da kruži i napada, probajući da ugrozi drugog spasioca.
 

Ajkula u napadu može nanijeti veliku štetu čovjeku. U nekim slučajevima, prvi ujed je dovoljno jak da potpuno otkine ud. Hirurzi koji su operisali tinejdžere koji su surfovali u Australiji opisali su gubitak njihovih nogu kao “nalik giljotini”. Ajkule mogu da proizvedu silu od 28.000 tona po kvadratnom metru, izmjerenu na vrhu zuba. Veliki primjerci mogu biti u stanju da proizvedu još veću silu.
 

-Ajkula mi je nanijela ranu u obliku polumjeseca koja se proteže od pazuha do sredine moje lijeve strane... Doktor Star je prestao sa brojanjem kopči kada je stigao do 500" – ispričao je Ken Daud.
 

Ukoliko ajkula ne odgrize ud, ona obično uzme velik komad mesa, cijepajući mišiće i kosti. Ujed za torzo može rezultovati slomljenim rebrima i lomljenjem drugih kostiju uz dodatak masivnog cijepanja kože. U nekim slučajevima, ovo može izložiti unutrašnje organe i oštetiti ih. Ribolovac Rodni Foks je bio otvoren od ramena do kuka od strane velike bele 1963. blizu Adelaida u Australiji. Preživio je iako je bilo potrebno 462 kopče i četiri sata operacije kako bi se spasio.
 

Međutim, žrtve napada ajkula uglavnom ne umiru od iznenadne traume. One obično iskrvare na smrt. Potrebno je nekoliko minuta da žrtve stignu do obale, a još više vremena je potrebno hitnoj pomoći da stigne. Razlika između života i smrti obično leži u tome da li postoji neko ko umije da spriječi veliki gubitak krvi, jer je svaka sekunda bitna. U slučaju dječaka koji je napadnut 2005. na Floridi, doktor i medicinska sestra na ljetovanju su se našli na plaži i spriječili da dječak iskrvari.
 

Začudo, jedna od potencijalnih opasnosti koja vreba kada plivate u okeanu može pomoći žrtvama ajkula da prežive. Kada je neko napadnut u hladnoj vodi, njegova ili njena tjelesna temperatura pada opasno nisko. Pad temperature usporava tjelesne funkcije, uključujući gubitak krvi. To može žrtve održati u životu na duži period.
 

Jednom kada žrtva dobije medicinsku njegu, postoji dodatna opasnost – infekcija. Ajkuline čeljusti i okeanska voda nisu baš čisti. Ujed ajkule sigurno ostavlja neke opasne bakterije u rani, koje mogu biti podjednako smrtonosne kao i sam ujed. Na svu sreću, moderni antibiotici pomažu u zaštiti žrtava od ovih infekcija.
 

Opasne vode
 

-Priča se da najveća opasnost od ajkula leži u toplim tropskim morima, međutim postoje izvještaji o napadima ajkula u veoma hladnim morima na visokim nadmorskim visinama, poput ribolovca na Viku, na sjeveru Škotske...koji je ujeden za ruku – navodi Rodni Stil u tekstu "Ajkule svijeta".
 

Tri najagresivnije vrste ajkula - velike bijele, tigraste i zambezi ajkule su najopasnije iz nekoliko razloga: raširene su, dovoljno su velike da na čovjeka gledaju kao na ploken, dovoljno su jake da ujedom izazovu fatalnu štetu i na vrhu su lanca ishrane, što znači da se instinktivno ne plaše ničega.
 

Ipak, druge vrste ajkula su potpuno nevine. Pkeščane, čekićare i druge su odgovorne za nekoliko napada, dok je trećina napada vezana za manje poznate vrste poput raznih koralnih ajkula. Ukupno, zambezi ajkula je možda najopasnija vrsta zbog svog agresivnog obrasca napada i preferiranog staništa – plitkih priobalnih voda.
 

Statistički, između 30 i 50 neisprovociranih napada ajkula se prijavi svake godine širom svoketa, od kojih je između pet i 10 fatalno. Florida je američka država u kojoj se najviše napada događa, sa prosjekom od 10 do 37 napada po godini od 1990. godine. Sjedinjene Američke Države su prve po broju napada na svijetu.
 

Najviše napada dogodi se na nekoliko stotina metara od obala, prosto zbog toga što tu najviše ljudi ulazi u okean. Broj napada širom svijeta i u SAD-u se povećava iz godine u godinu iz nekoliko sličnih razloga – više ljudi ljetuje na obalama i učestvuje u okeanskim aktivnostima. Nema indicija da su ajkule postale agresivnije.
 

Državna zaštita morskih sisara dovela je do porasta populacije foka, morskih pasa i drugih na zapadnoj obali SAD-a. Sve ove životinje su plijen velikih bijelih ajkula. Kao rezultat, područja blizu obale San Franciska – posebno mjesta koja su očigledno nastanjena ogromnom populacijom sisara – su prepuna ajkula. Većina ljudi ipak zna da ne treba plivati u područjima gdje ima morskih pasa zbog toga što su ajkule ij blizu.

Iako se napadi odvijaju na ograničenim područjima, ajkule prevaljuju ogromne razdaljine i konstatno šire svoju teritoriju. Velike bijele ajkule konkretno, nemaju problema da budu u hladnoj vodi – mogu se naći čak u vodama oko Oregona ili Nove Engleske.
 

Izbjegavanje napada
 

-Ne događa se često da ajkula uđe među ljude na plaži i da izabere žrtvu među grupom ljudi. Sa druge strane, žrtve su često osobe koje su iznenada ostavljene sam ili su dalje od obale od drugih – piše Dejvid H. Baldridž u tekstu "Napad ajkula".
 

Svakog ljeta mediji pridaju veliku važnost napadima ajkula. Jedna od posljedica tolike pažnje je da imamo tendenciju da prijetnju smatramo većom nego što ona zapravo jeste. Isti je slučaj sa avionskim nesrećama. Statistički, vožnja kolima je daleko opasnija od letenja avionom. Međutim, avionske nesreće su rijetke i veoma katastrofalne. One završe na naslovnim stranama novina i slika ostaje u našim mislima dugo. Kao rezultat toga, precjenjujemo opasnost od letenja.
 

Kada novinari ili naučnici ponude stvarnu statistiku, ona je ponekad pogrešna. Na primjer, često se kaže da je veća vjerovatnoća da vas pogodi munja, nego da vas napadne ajkula. Ova statistika je bazirana na broju incidenata koji se dogode godišnje. Međutim, bilo koga može munja da pogodi kada je oluja. Šansa da vas napadne ajkula ako živite u Srbiji i ne ljetujete na obalama okeana je jednaka nuli. Ako surfujete svaki dan na obalama Floride, veće su šanse da će vas ajkula napasti.
 

To ne znači da svako ko uđe u vodu treba da bude prestravljen mogućim ajkulama, već da ljudi koji plivaju i surfuju u okeanu moraju da budu svjesni opasnosti koju divlje životinje mogu da predstavljaju. Učenjem o rizičnim faktorima za napad ajkula može pomoći u smanjivanju šansi da postanete žrtva.

(Glas Srpske)