IZVJEŠTAJ SA PRVE LINIJE SJEĆANjA: NOVINAR VLADIMIR MITRIĆ DIJELI ISKUSTVA DOČEKA RATNE NOVE GODINE
Za Semberija info - Mladen Vasilić
U razgovoru s novinarom Vladimirom Mitrićem, koji je prije 31. godinu dočekao pravoslavnu Novu godinu na prvoj liniji odbrane, otvorila su se vrata sjećanja na dramatične trenutke rata i hrabrost ljudi koji su dijelili ta teška vremena.
Mitrić se sjeća trenutka kao da su se dogodili juče, iako su prošle tri decenije. „Samo dan prije toga, na istom mjestu na Parlogu, nedaleko od Zvornika, teško je povrijeđen tadašnji komandant Zvorničke brigade, prethodnik Vinka Pandurevića. Situacija je bila dramatična, više se o tome ćutalo nego govorilo“, kaže Mitrić.
Uprkos riziku po sopstveni život, Mitrić se odlučio na profesionalni zadatak i ode tamo gdje je bilo najteže.
„Duboko sam u sebi imao osjećaj da moj život nije vrijedniji od života tih ljudi, koji su već izgubili mnogo bolje od mene“, ističe novinar.
Mitrić nije nepoznat rizicima, budući da je bio s ljudima tokom pada Kravice i bio uz one koji su uspjeli da izbjegnu. Tada je tješio stare ljude, svjestan tuge koja do neba ide kada Srbin, gorštak, zaplače. „Sada me duša boli“, dodaje on.
Nakon posjete prvoj liniji, Mitrić se sjeća trenutka kada su svratili u Banju Koviljaču, gdje su ljudi slavili Srpsku Novu godinu. „Teško je ljudskom mozgu da razluči o tim i takvim vremenima, o ratu koji je bio planirani haos“, ističe Mitrić.
„Rekao sam tada sebi da, ako doživim da prođe rat, nikada neću dozvoliti sebi da se udaljim od tih ljudi koji su bili na liniji, a ne na nekim radnim obavezama u civilstvu, gdje su neki već zgrtali silne pare, a neki se spremali to da učine, a da nisu osjetili baruta. Da bude crnje, tada sam u Zvorniku iz kruga onih koji su bili uticajni kao civili čuo njima omiljenu poruku: – ‘Gazda daje u rat volove, a siromah sinove’. Mnogi dojučerašnji bijednici, koristeći rat, postali su prebogati i ponašaju se po onoj narodnoj ‘našla se vila u čem nije bila’. Pisao sam neumorno o takvim ljudima, onome što oni čine dok drugi ginu, ali doživio da njih, kao tobožnje finansijere rata bez kojih se ne može, iz vrha RS nazovu ‘herojima rata’. Tada sam još više bio siguran da je moj svijet tih ljudi sa linije, kojima nije do rata, ali jeste do slobode i mira. I to su ljudi koji nisu imali veze da ostanu u civilu. Rekao bih da su to normalni ljudi kakvi su sačuvali i izgradili Republiku Srpsku. Profiteri je nisu izgradili, oni je ne mogu ni da sačuvaju. Sigurno ne mogu. Oni samo igraju igru da sačuvaju svoja enormna blaga, oteta od usta i iz ruku naroda. Takvi kalkulanti i manipulativni spremni su za sve. Kod njih su puna usta rodoljublja, ali u srcima ništa od toga nemaju. Imaju samo pohlepu. Žarku želju da kradu i dalje. Po svaku cijenu pod plaštom patriotizma. I tako je i bilo sa mnom i tako je i dan danas. Nas ratnih reportera je bilo malo. Svi smo se poznavali. Čim je utihnuo rat, na scenu stupaju mnoge naše kolege za koje je skoro prirodno da budu podrška lažnim patriotama. Imao sam mnoge sukobe, sudske postupke, doživio mnoge prijetnje, vrijeđali su me preko svojih udbaških tabloida poput ‘Prsta’… Nisu me mogli da ‘poprave’. Ni tada ni bilo kad. One sa linije poštujem, sa mnogima imam kontakte, mrtvima redovno palim svijeće. Iz tog miljea rijetko kad vidim na svečanostima, a ima živih heroja. I te kako ih ima. Došli su drugi na njihova mjesta. Tako i oni koji o njima izvještavaju. Borim se kad god mogu da ne idem na takve skupove da mi bude muka.“
Mitrićeva priča svjedoči o hrabrosti, patnji i nevolji vojnika koji su mjesecima provodili vrijeme na debelom minusu, daleko od svojih domova. Neki od njih nisu mogli ni Božić proslaviti u svojim kućama, jer su zločini protivnika bili još žustriji tokom tih dana.
„Sjećam se i sjećaću se tih vremena kao teških i mučnih, ali kao nečeg neverovatno velikog u srcima tih ljudi, koji su dali sve od sebe, prije svega, za slobodu i mir. Sačuvali su i izgradili Republiku Srpsku. Njima pripadaju sve zasluge za Republiku Srpsku kakva je danas. Moram da kažem da je bila bolja kvalifikaciona struktura tri puta u rovovima nego među onima koji su rat proveli kao civili. Posle će takvi, civili, da optuže te mučenike za ekstremiste, nacionaliste… I sudovi tako rade. Hapse ih skoro redom, osuđuju na doživotne robije. Mnogi koji se brane sa slobode nemaju para ni da odu na suđenja u Sarajevo, ali moraju. Drugi, ne znam zašto važniji, kojima su ovi ljudi bili potčinjeni, dobijaju silne pare… I oni i njihove porodice su zbrinuti, dok ostali, mnogo bolji od njih, grcaju u bijedi. Sjećam se jednog „velikog komandanta“ koji je tražio da se, po svaku cijenu, osvoji jedan vis kod Kiselja, kod Zvornika. Ništa nije bilo strateški važno, ali su zato ginuli mladi ljudi. Tražio je „veliki komandant“ da se ide do kraja po svaku cijenu. Cijena je bila visoka. U životima mladih ljudi. Kad je sve završeno, potčinjeni ga obaveštavaju da je vis osvojen, a on hladno odgovara: – U redu! To su mi komandanti u lokalu svjedočili. I kako ne bi razlikovao ljude. I ne pada mi na pamet da me se neko sjeti kao reportera sa prve linije. Kako bi me se ko sjeti kad, pored ostalog, sve ove godine svjedočim o takvim i sličnim događajima. Ispod dostojanstva mi je da pričam ko sve piše knjige o ratu, kako i zašto. To je naša surova stvarnost“, zaključuje Mitrić.
U razgovoru s novinarom Vladimirom Mitrićem, koji je prije 31. godinu dočekao pravoslavnu Novu godinu na prvoj liniji odbrane, otvorila su se vrata sjećanja na dramatične trenutke rata i hrabrost ljudi koji su dijelili ta teška vremena.
Mitrić se sjeća trenutka kao da su se dogodili juče, iako su prošle tri decenije. „Samo dan prije toga, na istom mjestu na Parlogu, nedaleko od Zvornika, teško je povrijeđen tadašnji komandant Zvorničke brigade, prethodnik Vinka Pandurevića. Situacija je bila dramatična, više se o tome ćutalo nego govorilo“, kaže Mitrić.
Uprkos riziku po sopstveni život, Mitrić se odlučio na profesionalni zadatak i ode tamo gdje je bilo najteže.
„Duboko sam u sebi imao osjećaj da moj život nije vrijedniji od života tih ljudi, koji su već izgubili mnogo bolje od mene“, ističe novinar.
Mitrić nije nepoznat rizicima, budući da je bio s ljudima tokom pada Kravice i bio uz one koji su uspjeli da izbjegnu. Tada je tješio stare ljude, svjestan tuge koja do neba ide kada Srbin, gorštak, zaplače. „Sada me duša boli“, dodaje on.
Nakon posjete prvoj liniji, Mitrić se sjeća trenutka kada su svratili u Banju Koviljaču, gdje su ljudi slavili Srpsku Novu godinu. „Teško je ljudskom mozgu da razluči o tim i takvim vremenima, o ratu koji je bio planirani haos“, ističe Mitrić.
„Rekao sam tada sebi da, ako doživim da prođe rat, nikada neću dozvoliti sebi da se udaljim od tih ljudi koji su bili na liniji, a ne na nekim radnim obavezama u civilstvu, gdje su neki već zgrtali silne pare, a neki se spremali to da učine, a da nisu osjetili baruta. Da bude crnje, tada sam u Zvorniku iz kruga onih koji su bili uticajni kao civili čuo njima omiljenu poruku: – ‘Gazda daje u rat volove, a siromah sinove’. Mnogi dojučerašnji bijednici, koristeći rat, postali su prebogati i ponašaju se po onoj narodnoj ‘našla se vila u čem nije bila’. Pisao sam neumorno o takvim ljudima, onome što oni čine dok drugi ginu, ali doživio da njih, kao tobožnje finansijere rata bez kojih se ne može, iz vrha RS nazovu ‘herojima rata’. Tada sam još više bio siguran da je moj svijet tih ljudi sa linije, kojima nije do rata, ali jeste do slobode i mira. I to su ljudi koji nisu imali veze da ostanu u civilu. Rekao bih da su to normalni ljudi kakvi su sačuvali i izgradili Republiku Srpsku. Profiteri je nisu izgradili, oni je ne mogu ni da sačuvaju. Sigurno ne mogu. Oni samo igraju igru da sačuvaju svoja enormna blaga, oteta od usta i iz ruku naroda. Takvi kalkulanti i manipulativni spremni su za sve. Kod njih su puna usta rodoljublja, ali u srcima ništa od toga nemaju. Imaju samo pohlepu. Žarku želju da kradu i dalje. Po svaku cijenu pod plaštom patriotizma. I tako je i bilo sa mnom i tako je i dan danas. Nas ratnih reportera je bilo malo. Svi smo se poznavali. Čim je utihnuo rat, na scenu stupaju mnoge naše kolege za koje je skoro prirodno da budu podrška lažnim patriotama. Imao sam mnoge sukobe, sudske postupke, doživio mnoge prijetnje, vrijeđali su me preko svojih udbaških tabloida poput ‘Prsta’… Nisu me mogli da ‘poprave’. Ni tada ni bilo kad. One sa linije poštujem, sa mnogima imam kontakte, mrtvima redovno palim svijeće. Iz tog miljea rijetko kad vidim na svečanostima, a ima živih heroja. I te kako ih ima. Došli su drugi na njihova mjesta. Tako i oni koji o njima izvještavaju. Borim se kad god mogu da ne idem na takve skupove da mi bude muka.“
Mitrićeva priča svjedoči o hrabrosti, patnji i nevolji vojnika koji su mjesecima provodili vrijeme na debelom minusu, daleko od svojih domova. Neki od njih nisu mogli ni Božić proslaviti u svojim kućama, jer su zločini protivnika bili još žustriji tokom tih dana.
„Sjećam se i sjećaću se tih vremena kao teških i mučnih, ali kao nečeg neverovatno velikog u srcima tih ljudi, koji su dali sve od sebe, prije svega, za slobodu i mir. Sačuvali su i izgradili Republiku Srpsku. Njima pripadaju sve zasluge za Republiku Srpsku kakva je danas. Moram da kažem da je bila bolja kvalifikaciona struktura tri puta u rovovima nego među onima koji su rat proveli kao civili. Posle će takvi, civili, da optuže te mučenike za ekstremiste, nacionaliste… I sudovi tako rade. Hapse ih skoro redom, osuđuju na doživotne robije. Mnogi koji se brane sa slobode nemaju para ni da odu na suđenja u Sarajevo, ali moraju. Drugi, ne znam zašto važniji, kojima su ovi ljudi bili potčinjeni, dobijaju silne pare… I oni i njihove porodice su zbrinuti, dok ostali, mnogo bolji od njih, grcaju u bijedi. Sjećam se jednog „velikog komandanta“ koji je tražio da se, po svaku cijenu, osvoji jedan vis kod Kiselja, kod Zvornika. Ništa nije bilo strateški važno, ali su zato ginuli mladi ljudi. Tražio je „veliki komandant“ da se ide do kraja po svaku cijenu. Cijena je bila visoka. U životima mladih ljudi. Kad je sve završeno, potčinjeni ga obaveštavaju da je vis osvojen, a on hladno odgovara: – U redu! To su mi komandanti u lokalu svjedočili. I kako ne bi razlikovao ljude. I ne pada mi na pamet da me se neko sjeti kao reportera sa prve linije. Kako bi me se ko sjeti kad, pored ostalog, sve ove godine svjedočim o takvim i sličnim događajima. Ispod dostojanstva mi je da pričam ko sve piše knjige o ratu, kako i zašto. To je naša surova stvarnost“, zaključuje Mitrić.
