GORDANA DESPOTOVIĆ, SLIKARKA IZ BIJELjINE: SLIKANjE ME ODMARA, OPUŠTA I NADAHNjUJE
Nikada nisam ni sanjala da ću slikati i od slikarstva zaraditi neki novac. Slikarstvo sam uvijek smatrala za hobi. Kad sam ostala bez posla i htjela zaraditi neki dinar, odlučila sam da se okušam u slikarstvu. Tako je to krenulo. Slikanje me odmara, opušta i nadahnjuje. Naslikala sam oko dvije stotine slika, uradila i dvije ilustracije za knjige, kaže Gordana Despotović, rođena Sarajka, slikarka, član Udruženja likovnih umjentika „Sveti Luka“ u Bijeljini.
Gordanine slike su prepoznatljive po realističnosti motiva, svakodnevnim scenama iz života.
-Završila sam elektrotehničku školu, planirala u mladosti da studiram književnost ili psihologiju. O slikarstvu nisam razmišljala tada. Udala sam se u devetnaestoj godini, rodila i s mužem podizala djecu, preživjela izbjeglištvo. Talenat se, obično, prepozna još negdje u djetinjstvu, ali, to je neka nesvjesna faza. Kao dijete izrađivala sam predmete od slame, crtala i slikala na onom višeslojnom papiru od vreća u kojima se pakovalo brašno. Sklonost ka crtanju je, dakle, postojala. Međutim, tek negdje prije dvadesetak godina, u ovim poratnim godinama, počela sam slikati. Slikam isključivo uljanim bojama. Narudžbe su u početku stizale od mojih prijatelja iz Sarajeva. Obično su tražili Rimski most ili Aleju na Ilidži. U početku nisam imala povjerenja u ono što radim. Izuzetno poštujem sve one koji su završili likovnu akademiju“, kaže Gordana Despotović.
Ona ističe da je u životu uvijek išla nekim težim putem i slikarstvo je za nju predstavljalo veliki izazov.
-Tražiti, istraživati, prepoznavati, namučiti se. Uglavnom sam slikala pejzaže, kasnije su došli na red portreti, ikone. Po prirodi sam neko ko prvo voli stvari dobro da odvaga. Uvijek me privlačilo slikanje nekog komplikovanijeg, težeg motiva. Na taj način i samu sebe testiram. Član sam Udruženja likovnih stvaralaca „Sveti Luka“ u Bijeljini i izlagala sam na kolektivnim izložbama. Puno vremena mi je trebalo da sazrim, da steknem samopouzdanje. Vremenom shvatite da ljudi vole ono što radite. Naslikala sam više od dvije stotine slika. Ima ih u Americi, u mnogim evropskim zemljama“.
Gordana ističe da najčešće slika noću, jer je danju zaokupljena čuvanjem unučadi. -Obično, to traje do dugo u noć. Najljepše je slikati onda kada čovjek ima inspiraciju za to, ali, to su rijetke prilike. Kada nešto slikam, volim da je to meni lijepo, da prija duši, da ispuni čovjekova čula. Uglavnom slikam realistične motive, ono što ljudi vole i što traže. Puno slika sam i poklonila. Lijep je osjećaj da se u nečijoj kući nalazi i djelić tvoje duše“, kaže za ,,Semberske novine’’ Gordana Despotović.
Semberija info
Gordanine slike su prepoznatljive po realističnosti motiva, svakodnevnim scenama iz života.
-Završila sam elektrotehničku školu, planirala u mladosti da studiram književnost ili psihologiju. O slikarstvu nisam razmišljala tada. Udala sam se u devetnaestoj godini, rodila i s mužem podizala djecu, preživjela izbjeglištvo. Talenat se, obično, prepozna još negdje u djetinjstvu, ali, to je neka nesvjesna faza. Kao dijete izrađivala sam predmete od slame, crtala i slikala na onom višeslojnom papiru od vreća u kojima se pakovalo brašno. Sklonost ka crtanju je, dakle, postojala. Međutim, tek negdje prije dvadesetak godina, u ovim poratnim godinama, počela sam slikati. Slikam isključivo uljanim bojama. Narudžbe su u početku stizale od mojih prijatelja iz Sarajeva. Obično su tražili Rimski most ili Aleju na Ilidži. U početku nisam imala povjerenja u ono što radim. Izuzetno poštujem sve one koji su završili likovnu akademiju“, kaže Gordana Despotović.
Ona ističe da je u životu uvijek išla nekim težim putem i slikarstvo je za nju predstavljalo veliki izazov.
-Tražiti, istraživati, prepoznavati, namučiti se. Uglavnom sam slikala pejzaže, kasnije su došli na red portreti, ikone. Po prirodi sam neko ko prvo voli stvari dobro da odvaga. Uvijek me privlačilo slikanje nekog komplikovanijeg, težeg motiva. Na taj način i samu sebe testiram. Član sam Udruženja likovnih stvaralaca „Sveti Luka“ u Bijeljini i izlagala sam na kolektivnim izložbama. Puno vremena mi je trebalo da sazrim, da steknem samopouzdanje. Vremenom shvatite da ljudi vole ono što radite. Naslikala sam više od dvije stotine slika. Ima ih u Americi, u mnogim evropskim zemljama“.
Gordana ističe da najčešće slika noću, jer je danju zaokupljena čuvanjem unučadi. -Obično, to traje do dugo u noć. Najljepše je slikati onda kada čovjek ima inspiraciju za to, ali, to su rijetke prilike. Kada nešto slikam, volim da je to meni lijepo, da prija duši, da ispuni čovjekova čula. Uglavnom slikam realistične motive, ono što ljudi vole i što traže. Puno slika sam i poklonila. Lijep je osjećaj da se u nečijoj kući nalazi i djelić tvoje duše“, kaže za ,,Semberske novine’’ Gordana Despotović.
Semberija info
