ZARADA NAM NIJE NA PRVOM MJESTU, NEGO LjUBAV PREMA RADU I PIJACI
Na Zelenoj pijaci znaju ih svi - kako kupci, tako i prodavci. Smilja Midanović (89) najstarija je prodavačica na pijaci, a za rad na pijaci visoke su i godine koje ima Novka Mijatović (79). Međutim, obje kažu, nije im teško - imaju još uvijek snage i volje za rad, a na pijacu, bez koje gotovo da ne mogu, dolaziće dokle god im to zdravlje bude dozvolilo.
U našem je gradu ostalo malo urbanih tačaka koje vežu prošlost i sadašnjost, ljude različitih generacija, a Zelena pijaca jedno je od tih mjesta. Ona je mjesto koje su mnogi Bijeljinci posjećivali još kao djeca, a danas kao odrasli, dolaze tu sada i njihova djeca, pa i unuci. Zato u svijesti Semberaca Zelena pijaca ima i snažan emotivni karakter.
Lijepo je o pijaci napisala muzejska savjetnica Tanja Lazić u brošuri koja je pratila izložbu kojoj je i autor, ,,Kroz bijeljinske pijace (u slici i riječi)“, postavljenu 2006. godine povodom slave grada, Svetog Pantelejmona. ,,Osim razmjene proizvoda i trgovine, pijace su bile i ostale mjesta susretanja, prilike za razgovor, saznavanje novosti i zanimljivosti iz bliže i dalje okoline. Tako je odvajkada, svuda. Tako je bilo i u Bijeljini nekada, a i danas je. Vrtlog ljudi i dobara, glasovi i boje koji napadaju sa svih strana, čine ove cjeline posebnim i daju im gotovo obilježja kultnog mjesta.“
- Pijaca je uvijek bila mjesto okupljanja raznih ljudi, tako je bilo i dok nije otvorena na ovom mjestu na kom se nalazi danas, a bilo je to 1957. godine. Posebni su bili pazarnji dani, utorak i petak, to je bilo ravno prazniku, kako za kupce, tako i za prodavce’’, priča za portal Semberija info Bijeljinka Smilja Midanović, koja je na pijaci počela prodavati proizvode iz svoje bašte kada je imala 23 godine, u vrijeme kada Zelena pijaca još nije imala današnji izgled.
Na pijacu je tada, a i dan - danas to čini, dolazila biciklom.
-Posebnu ljubav gajim prema pijaci i to je teško riječima opisati. Prvo sam dolazila samo subotom i nedjeljom, jer sam bila zaposlena, a do odlaska u penziju radila sam u Žitoprometu. Po odlasku u penziju posvećujem se pijaci na kojoj sam tokom ovih proteklih, pa sada je to već više od 65 godina, prodavala povrće i voće iz svoje bašte, a prodavala sam i ručne radove. Do nedavno sam plela vunene čarape i donosila na pijacu, a sada prodajem samo cvijeće, uzgojeno u staklenicima koje imam pored kuće, a o kojima najviše brigu vode sin i snaja’’, priča Smilja Midanović, koja je svjedok mnogih promjena, ne samo na pijaci.
Korpe pune domaćih plodova
Sedamdesetdevetogodišnja Novka Mijatović je iz Modrana, a proizvode iz svoje bašte već dugi niz godina redovno donosi na Zelenu pijacu. U Bijeljinu dolazi autobusom dok traje školska godina, a u periodu kad autobus ne saobraća na toj relaciji, snalazi se kako zna i umije. Kaže, uglavnom dođe s nekim od komšija ko radi u Bijeljini, a kad se vraća kući taksijem ide do Glogovca, a odatle joj uvijek neko stane i poveze do Modrana.
-Volim dolaziti na pijacu, razonodim se, a druženje mi jako puno znači. Svi se mi prodavci dobro slažemo i pomažemo jedni drugima kad zatreba. Inače, za pijacu me ne veže tako puno godina, kao neke od drugih prodavaca, jer sam ja jedan dio života provela s mužem u Njemačkoj. Međutim, i pored toga puno je ljudi koje znam na pijaci kroz generacije, znam šta vole kupovati, kuvati i jesti. Za neke se sjećam šta su voljeli i kad su bili djeca’’, priča Novka Mijatović, koja je za svoje redovne mušterije ovaj put pripremila vezice blitve, mladog luka, mlade šargarepe, te ljekovitog i začinskog bilja, a nabrala je i krupnih sočnih crnih borovnica.
-Sve su to moje ruke uzgojile, a obično na pijacu donesem ono što mi naruče moje mušterije’’, kaže Novka Mijatović, dodavši da uzgaja kukuruz za projino brašno, zatim pasulj, krompir, luk, krastavce, svu zelen, te dinje, lubenice, kao i više sorti bundeva, od kojih izdvaja bundevu ,,fortunu’’ koja je, osim za pite i čorbe, dobra za pravljenje soka.
Radni dan joj počinje ujutro u pet, a potom dođe na pijacu na kojoj ostane do 13 časova.
-Čim dođem kući prvo obiđem živinu, provjerim imaju li vode i hrane. Popijem kafu, ručam, odmorim pola sata, pa uzmem motiku u ruke i krenem kroz baštu’’, pripovijeda ova neumorna i uvijek vedra Modranka kojoj, kao i Smilji Midanović, zarada nije na prvom mjestu, već ljubav prema radu i pijaci.
portal Semberija info
U našem je gradu ostalo malo urbanih tačaka koje vežu prošlost i sadašnjost, ljude različitih generacija, a Zelena pijaca jedno je od tih mjesta. Ona je mjesto koje su mnogi Bijeljinci posjećivali još kao djeca, a danas kao odrasli, dolaze tu sada i njihova djeca, pa i unuci. Zato u svijesti Semberaca Zelena pijaca ima i snažan emotivni karakter.
Lijepo je o pijaci napisala muzejska savjetnica Tanja Lazić u brošuri koja je pratila izložbu kojoj je i autor, ,,Kroz bijeljinske pijace (u slici i riječi)“, postavljenu 2006. godine povodom slave grada, Svetog Pantelejmona. ,,Osim razmjene proizvoda i trgovine, pijace su bile i ostale mjesta susretanja, prilike za razgovor, saznavanje novosti i zanimljivosti iz bliže i dalje okoline. Tako je odvajkada, svuda. Tako je bilo i u Bijeljini nekada, a i danas je. Vrtlog ljudi i dobara, glasovi i boje koji napadaju sa svih strana, čine ove cjeline posebnim i daju im gotovo obilježja kultnog mjesta.“
- Pijaca je uvijek bila mjesto okupljanja raznih ljudi, tako je bilo i dok nije otvorena na ovom mjestu na kom se nalazi danas, a bilo je to 1957. godine. Posebni su bili pazarnji dani, utorak i petak, to je bilo ravno prazniku, kako za kupce, tako i za prodavce’’, priča za portal Semberija info Bijeljinka Smilja Midanović, koja je na pijaci počela prodavati proizvode iz svoje bašte kada je imala 23 godine, u vrijeme kada Zelena pijaca još nije imala današnji izgled.
Na pijacu je tada, a i dan - danas to čini, dolazila biciklom.
-Posebnu ljubav gajim prema pijaci i to je teško riječima opisati. Prvo sam dolazila samo subotom i nedjeljom, jer sam bila zaposlena, a do odlaska u penziju radila sam u Žitoprometu. Po odlasku u penziju posvećujem se pijaci na kojoj sam tokom ovih proteklih, pa sada je to već više od 65 godina, prodavala povrće i voće iz svoje bašte, a prodavala sam i ručne radove. Do nedavno sam plela vunene čarape i donosila na pijacu, a sada prodajem samo cvijeće, uzgojeno u staklenicima koje imam pored kuće, a o kojima najviše brigu vode sin i snaja’’, priča Smilja Midanović, koja je svjedok mnogih promjena, ne samo na pijaci.
Korpe pune domaćih plodova
Sedamdesetdevetogodišnja Novka Mijatović je iz Modrana, a proizvode iz svoje bašte već dugi niz godina redovno donosi na Zelenu pijacu. U Bijeljinu dolazi autobusom dok traje školska godina, a u periodu kad autobus ne saobraća na toj relaciji, snalazi se kako zna i umije. Kaže, uglavnom dođe s nekim od komšija ko radi u Bijeljini, a kad se vraća kući taksijem ide do Glogovca, a odatle joj uvijek neko stane i poveze do Modrana.
-Volim dolaziti na pijacu, razonodim se, a druženje mi jako puno znači. Svi se mi prodavci dobro slažemo i pomažemo jedni drugima kad zatreba. Inače, za pijacu me ne veže tako puno godina, kao neke od drugih prodavaca, jer sam ja jedan dio života provela s mužem u Njemačkoj. Međutim, i pored toga puno je ljudi koje znam na pijaci kroz generacije, znam šta vole kupovati, kuvati i jesti. Za neke se sjećam šta su voljeli i kad su bili djeca’’, priča Novka Mijatović, koja je za svoje redovne mušterije ovaj put pripremila vezice blitve, mladog luka, mlade šargarepe, te ljekovitog i začinskog bilja, a nabrala je i krupnih sočnih crnih borovnica.
-Sve su to moje ruke uzgojile, a obično na pijacu donesem ono što mi naruče moje mušterije’’, kaže Novka Mijatović, dodavši da uzgaja kukuruz za projino brašno, zatim pasulj, krompir, luk, krastavce, svu zelen, te dinje, lubenice, kao i više sorti bundeva, od kojih izdvaja bundevu ,,fortunu’’ koja je, osim za pite i čorbe, dobra za pravljenje soka.
Radni dan joj počinje ujutro u pet, a potom dođe na pijacu na kojoj ostane do 13 časova.
-Čim dođem kući prvo obiđem živinu, provjerim imaju li vode i hrane. Popijem kafu, ručam, odmorim pola sata, pa uzmem motiku u ruke i krenem kroz baštu’’, pripovijeda ova neumorna i uvijek vedra Modranka kojoj, kao i Smilji Midanović, zarada nije na prvom mjestu, već ljubav prema radu i pijaci.
portal Semberija info
