RADMILA ĐOKIĆ: BIJELjINA MI JE BILA I OSTALA LIJEPA
Radmila Đokić, pjesnikinja, predsjednica Književnog kluba „Jovan Dučić“ o životu, moralnim vrijednostima, čuvanju tradicije i običaja kroz pjesme govori za portal Semberija Info.
Šta smatrate svojim najvećim uspjehom u životu?
Najvećim svojim uspjehom, u današnje vrijeme, kada se živi „300 na sat“, smatram to što sam ostala pribrana i sabrana, što sam u sebi sačuvala neke moralne vrijednosti koje se ne mogu ničim kupiti. Što se tiče mog životnog poziva i opredjeljenja, smatram svojim velikim uspjehom i to što sam uspjela da u međuvremenu objavim pet zbirki poezije. One će ostati i za buduća pokoljenja kao svojevrsan pečat sredine u kojoj živim, pečat ovog grada, koji podrazumijeva i to da sam u svojim pjesmama sačuvala tradiciju i običaje ovog kraja.
Koja je to profesija kojom ste u mladosti priželjkivali da se bavite i koliko se ona razlikuje od onoga što vam je danas posao?
Profesija o kojoj sam sanjala i maštala još kao djevojčica, na neki način je i ostvarena u mom životu. Željela sam da se bavim modom, tako da sam završila srednju tekstilnu školu. Godinama sam radila u bijeljinskoj Konfekciji „Kurjak“, a radila sam i u drugim tekstilnim preduzećima. Šila sam i kreirala modne odjevne predmete, haljine i vjenčanice. Izvjesno vrijeme sam provela u Beču, gdje sam se bavila ovim poslom. U pitanju je zanimljiv i kreativan posao, tako da je za mene i pisanje poezije postalo jedan vid tog kreativnog ispoljavanja. Imam nekoliko pjesama u kojima sam povezala te dvije kreacije. U nekim pjesmama pominje se svila, brokat i sve ono što je vezano za taj moj životni put i opredjeljenje.
Koja knjiga, film ili predstava su na Vas ostavili utisak posljednjih godina?
Po prirodi sam nostalgičarka. Cijenim i gledam neke stare dobre filmove, kao što je „Sjaj u travi“ i „Kazablanka“. Vezana sam i za glumce koji su igrali u tim filmovima, tako da sam pratila njihove stvaralačke i životne biografije i sve ono što su učinili za vrijeme svog bavljenja sedmom umjetnošću. Postoji i film koji sam odgledala pedesetak puta do sada, što zvuči pomalo nevjerovatno, ali to je film „Mostovi okruga Medison“. Pročitala sam i knjigu, tako da sam prezadovolja i filmom i knjigom na osnovu koje je nastao scenarij.
Postoji li hobi ili neko drugo interesovanje kojem posvećujete slobodno vrijeme?
Volim puno da čitam. Što se tiče hobija, volim i cvijeće. Dvorište mi je ispunjeno cvijećem i zelenilom. Volim crvenu boju, tako da je kompletno dvorište ispunjeno cvijećem crvene boje.
Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo unaprijediti u Bijeljini?
U našem gradu ima tokom godine puno događaja iz oblasti kulture,ali, ipak, trebalo bi malo akcenat staviti na ta kulturna dešavanja. Imamo mi u gradu i brojna udruženja koja se bave kulturom i kulturnim aktivnostima, ali još uvijek nismo u dovoljnoj mjeri priznati, istaknuti i ostvareni. Grad još uvijek nema svoje pozorište, a to bi trebalo da bude prioritet u oblasti kulture. Nekakva pozorišna scena, koja se ne vezuje samo za gostovanja glumaca iz drugih pozorišta u Bijeljini ili za „Dane komedije“ trebalo bi da postoji u Bijeljini. Sporadično se pripremi neka predstava, ali sve je to kratkog daha. Naš književni klub postoji već sedamnaest godina i još uvijek nema svoje prostorije. Često nam SPKD „Prosvjeta“ ustupi svoje prostorije, ali nema smisla da ih koristimo pretjerano, jer onda trošimo energente koji oni moraju platiti. Jednom mjesečno se sastanemo, dok, uglavnom, sve aktivnosti i dogovore obavljamo telefonom i mejlom. Ima, naravno, još kvalitetnih i aktivnih udruženja koja u svom radu nose taj „pečat grada“ u kome živimo. Bilo gdje da se pojavimo, mi promovišemo grad na najljepši mogući način, stihom i poezijom. Na gotovo sva putovanja idemo u vlastitoj režiji, što se tiče goriva i prevoza.
Kako Bijeljinu i Semberiju vidite u budućnosti?
Bijeljina i Semberija je moj rodni kraj. Bijeljina je meni bila lijepa i prije trideset godina, kao što mi je lijepa i danas. Šta god da se uradi i izgradi za ovaj grad i u narednih trideset godina, ostaje ovim mlađim generacijama, da to čuvaju, njeguju i unapređuju. Bijeljina ima svoju dušu, svoj specifični šarm. Ja sam dijete ravnice. Šta će se desiti za pedeset i više godina, teško je pretpostaviti. Svi se mi nadamo da će život biti ljepši i podnošljiviji nego ovaj život koji trenutno živimo. Vjerujem da će u skorije vrijeme i Književni klub „Jovan Dučić“ dobiti svoje prostorije. I to će biti veliki uspjeh za ovaj grad i za njegove žitelje.
portal Semberija info
Šta smatrate svojim najvećim uspjehom u životu?
Najvećim svojim uspjehom, u današnje vrijeme, kada se živi „300 na sat“, smatram to što sam ostala pribrana i sabrana, što sam u sebi sačuvala neke moralne vrijednosti koje se ne mogu ničim kupiti. Što se tiče mog životnog poziva i opredjeljenja, smatram svojim velikim uspjehom i to što sam uspjela da u međuvremenu objavim pet zbirki poezije. One će ostati i za buduća pokoljenja kao svojevrsan pečat sredine u kojoj živim, pečat ovog grada, koji podrazumijeva i to da sam u svojim pjesmama sačuvala tradiciju i običaje ovog kraja.
Koja je to profesija kojom ste u mladosti priželjkivali da se bavite i koliko se ona razlikuje od onoga što vam je danas posao?
Profesija o kojoj sam sanjala i maštala još kao djevojčica, na neki način je i ostvarena u mom životu. Željela sam da se bavim modom, tako da sam završila srednju tekstilnu školu. Godinama sam radila u bijeljinskoj Konfekciji „Kurjak“, a radila sam i u drugim tekstilnim preduzećima. Šila sam i kreirala modne odjevne predmete, haljine i vjenčanice. Izvjesno vrijeme sam provela u Beču, gdje sam se bavila ovim poslom. U pitanju je zanimljiv i kreativan posao, tako da je za mene i pisanje poezije postalo jedan vid tog kreativnog ispoljavanja. Imam nekoliko pjesama u kojima sam povezala te dvije kreacije. U nekim pjesmama pominje se svila, brokat i sve ono što je vezano za taj moj životni put i opredjeljenje.
Koja knjiga, film ili predstava su na Vas ostavili utisak posljednjih godina?
Po prirodi sam nostalgičarka. Cijenim i gledam neke stare dobre filmove, kao što je „Sjaj u travi“ i „Kazablanka“. Vezana sam i za glumce koji su igrali u tim filmovima, tako da sam pratila njihove stvaralačke i životne biografije i sve ono što su učinili za vrijeme svog bavljenja sedmom umjetnošću. Postoji i film koji sam odgledala pedesetak puta do sada, što zvuči pomalo nevjerovatno, ali to je film „Mostovi okruga Medison“. Pročitala sam i knjigu, tako da sam prezadovolja i filmom i knjigom na osnovu koje je nastao scenarij.
Postoji li hobi ili neko drugo interesovanje kojem posvećujete slobodno vrijeme?
Volim puno da čitam. Što se tiče hobija, volim i cvijeće. Dvorište mi je ispunjeno cvijećem i zelenilom. Volim crvenu boju, tako da je kompletno dvorište ispunjeno cvijećem crvene boje.
Šta bi, po Vašem mišljenju, trebalo unaprijediti u Bijeljini?
U našem gradu ima tokom godine puno događaja iz oblasti kulture,ali, ipak, trebalo bi malo akcenat staviti na ta kulturna dešavanja. Imamo mi u gradu i brojna udruženja koja se bave kulturom i kulturnim aktivnostima, ali još uvijek nismo u dovoljnoj mjeri priznati, istaknuti i ostvareni. Grad još uvijek nema svoje pozorište, a to bi trebalo da bude prioritet u oblasti kulture. Nekakva pozorišna scena, koja se ne vezuje samo za gostovanja glumaca iz drugih pozorišta u Bijeljini ili za „Dane komedije“ trebalo bi da postoji u Bijeljini. Sporadično se pripremi neka predstava, ali sve je to kratkog daha. Naš književni klub postoji već sedamnaest godina i još uvijek nema svoje prostorije. Često nam SPKD „Prosvjeta“ ustupi svoje prostorije, ali nema smisla da ih koristimo pretjerano, jer onda trošimo energente koji oni moraju platiti. Jednom mjesečno se sastanemo, dok, uglavnom, sve aktivnosti i dogovore obavljamo telefonom i mejlom. Ima, naravno, još kvalitetnih i aktivnih udruženja koja u svom radu nose taj „pečat grada“ u kome živimo. Bilo gdje da se pojavimo, mi promovišemo grad na najljepši mogući način, stihom i poezijom. Na gotovo sva putovanja idemo u vlastitoj režiji, što se tiče goriva i prevoza.
Kako Bijeljinu i Semberiju vidite u budućnosti?
Bijeljina i Semberija je moj rodni kraj. Bijeljina je meni bila lijepa i prije trideset godina, kao što mi je lijepa i danas. Šta god da se uradi i izgradi za ovaj grad i u narednih trideset godina, ostaje ovim mlađim generacijama, da to čuvaju, njeguju i unapređuju. Bijeljina ima svoju dušu, svoj specifični šarm. Ja sam dijete ravnice. Šta će se desiti za pedeset i više godina, teško je pretpostaviti. Svi se mi nadamo da će život biti ljepši i podnošljiviji nego ovaj život koji trenutno živimo. Vjerujem da će u skorije vrijeme i Književni klub „Jovan Dučić“ dobiti svoje prostorije. I to će biti veliki uspjeh za ovaj grad i za njegove žitelje.
portal Semberija info
