DVADESET I PET GODINA OD EGZODUSA SRBA IZ HRVATSKE
Četvrt vijeka je prošlo otkako je više od 200.000 Srba, žena, djece, staraca, bolesnih i iznemoglih u tužnoj koloni napustilo Hrvatsku. Nesreća srpskog naroda iz Republike Srpske Krajine, koji je pod naletom Tuđmanovih bojovnika i pod teretom istorijskih sjećanja na genocid počinjen 1914. i 1941. godine, nastavljena je 55 godina kasnije kada su Srbi iz Hrvatske ponovo morali napuštati svoja ognjišta. Spašavajući gole živote, ostavili su sve što su generacije prije njih decenijama stvarale i sticale na području sjeverne Dalmacije, Like, Banije i Korduna.
Kilometarska kolona srpskih nesrećnika prošla je i kroz Semberiju početkom avgusta 1995. godine, nastavljajući put Srbije i SR Jugoslavije. Semberski narod, i sam osiromašen trogodišnjim ratom, iznio je pred njih sve ono što je u tom trenutku mogao da im ponudi, kako bi im olakšao muke i pokazao im da nisu ostali sami na svijetu.
Prvi veći talas izbjeglica iz Hrvatske stigao je u Bijeljinu u nedjelju, šestog avgusta, da bi narednih dana kolona očaja bila sve duža i duža.
Kolone izbjeglica u tarktorskim prikolicama, automobilima, kamionima, šleperima, zaprežnim kolima ili pješice danima su prolazili semberskim drumovima ka Srbiji. Stotine kilometara srpskog očaja našlo se pred očima Evrope, ali Evropa nije u to vrijeme iskazivala neke posebne emocije prema toj koloni i tim nevoljnicima. U jednom trenutku izbjeglička kolona bila je duga od Petrovca do Drine. Uz put su umirala djeca i stare iznemogle osobe. Izbjegličku kolonu Hrvati su gađali avionima i artiljerijom.
Semberija i njen narod pritekli su u pomoć. Mnoge porodice bile su razdvojene, majke nisu znale gdje su im sinovi, djeca su tražila roditelje.
U sjećanju reportera ostale su upečatljive slike traktorskih i kamionskih prikolica prepunih ljudi, starijih osoba i djece. Na licima beznađe i očaj. Kao da je sve to juče bilo. General Novica Simić, u ime Istočnobosanskog korpusa VRS, i Đoko Mihajlović, u ime Crvenog krsta RS, ljudi velikog srca, koji sada, nažalost, nisu među nama, dijele osvježavajuće napitke, hljeb i mesne konzerve nevoljnicima, uz želju da ih sreća prati na putu ka Srbiji.
U rijeci izbjeglica kroz Semberiju umrlo je četrnaest osoba. Uglavnom se radilo o starijim i iznemoglim ljudima koji su umrli prirodnom smrću. Umrla je i jedna beba, kao i jedan dvadesetogodišnjak koji je odbio da ostane u bijeljinskoj bolnici. Osmoro je sahranjeno na Gradskom groblju na Pučilama, a šestoro su odvezle porodice sa željom da ih sahrane u mjestima gdje će biti smještene. Da se ne zaboravi i nikad više ne ponovi...
Semberija info
Kilometarska kolona srpskih nesrećnika prošla je i kroz Semberiju početkom avgusta 1995. godine, nastavljajući put Srbije i SR Jugoslavije. Semberski narod, i sam osiromašen trogodišnjim ratom, iznio je pred njih sve ono što je u tom trenutku mogao da im ponudi, kako bi im olakšao muke i pokazao im da nisu ostali sami na svijetu.
Prvi veći talas izbjeglica iz Hrvatske stigao je u Bijeljinu u nedjelju, šestog avgusta, da bi narednih dana kolona očaja bila sve duža i duža.
Kolone izbjeglica u tarktorskim prikolicama, automobilima, kamionima, šleperima, zaprežnim kolima ili pješice danima su prolazili semberskim drumovima ka Srbiji. Stotine kilometara srpskog očaja našlo se pred očima Evrope, ali Evropa nije u to vrijeme iskazivala neke posebne emocije prema toj koloni i tim nevoljnicima. U jednom trenutku izbjeglička kolona bila je duga od Petrovca do Drine. Uz put su umirala djeca i stare iznemogle osobe. Izbjegličku kolonu Hrvati su gađali avionima i artiljerijom.
Semberija i njen narod pritekli su u pomoć. Mnoge porodice bile su razdvojene, majke nisu znale gdje su im sinovi, djeca su tražila roditelje.
U sjećanju reportera ostale su upečatljive slike traktorskih i kamionskih prikolica prepunih ljudi, starijih osoba i djece. Na licima beznađe i očaj. Kao da je sve to juče bilo. General Novica Simić, u ime Istočnobosanskog korpusa VRS, i Đoko Mihajlović, u ime Crvenog krsta RS, ljudi velikog srca, koji sada, nažalost, nisu među nama, dijele osvježavajuće napitke, hljeb i mesne konzerve nevoljnicima, uz želju da ih sreća prati na putu ka Srbiji.
U rijeci izbjeglica kroz Semberiju umrlo je četrnaest osoba. Uglavnom se radilo o starijim i iznemoglim ljudima koji su umrli prirodnom smrću. Umrla je i jedna beba, kao i jedan dvadesetogodišnjak koji je odbio da ostane u bijeljinskoj bolnici. Osmoro je sahranjeno na Gradskom groblju na Pučilama, a šestoro su odvezle porodice sa željom da ih sahrane u mjestima gdje će biti smještene. Da se ne zaboravi i nikad više ne ponovi...
Semberija info
