Premijerna izvedba predstave „Komedija ometena u razvoju“ novoosnovanog Gradskog pozorišta „Semberija“ ispraćena je gromkim aplauzima i ovacijama razonođene publike, koja je imala priliku bezbrižno se ismijati, uživati i posvjedočiti mladalačkom entuzijazmu, revnosti i, na koncu, smjelosti s kojom su glumci, željni dokazivanja na pozorišnoj sceni, odigrali i iznijeli dramski komad Milivoja Mlađenovića.

U dupke punoj sali Centra za kulturu uprizoreno je Mlađenovićevo djelo, u režiji Duška Tuzlančića, inspirisano Rableovim petotomnim magnum opusom „Gargantua i Pantagruel“. Motivi iz vanvremenske groteskne satire velikog renesansnog humaniste scenski su uobličeni i energično predstavljeni oduševljenim Bijeljincima, od kojih neki možda i nisu naslutili zajedljivi, opominjujući podtekst koji prožima površinski skaredno-komični sadržaj ove burleske.


 

Pribjegavajući dramaturškom postupku stvaranja „teatra u teatru“, predstava, na samom svom početku, dobija naglašenu parodijsku notu i služi kao pozadina za ironičnu satirizaciju društva, filistarstva lokalne zajednice i uskoumnost palanačkog mentaliteta, kao i za egzistencijalna promišljanja i vječite nedoumice koje se vezuju za prirodu dramske umjetnosti i glumačkog poziva na daskama koje život znače.

Meta-pozorište je sredstvo koje je omogućilo ovim mladim glumcima da „razodenuti“ na sceni uđu u vlastito ruho,  odigraju ulogu van svoje „primarne“ uloge, da iznesu svoje stavove, bojazni i sumnje, kako u pragmatičnom pogledu  finansijske održivosti i probitačnosti posla kojim su odabrali da se bave, tako i u izmirivanju praktično-egzistencijalnog aspekta sa nekonformističkim, umjetničkim težnjama koje ne haju za jeftine oblike zabavljanja naroda i podilaženje njihovom neukusu i profanosti.

Predstava u predstavi, s tim u vezi, prerasta granice pozorišne scene i prenosi se i na sam auditorijum, čime se stereotipizira neukost provincijalaca, utjelovljena u liku jednog od triju „gledalaca na galeriji“, kojeg je vrlo duhovito iznio Igor Kajmaković. Svojim upadicama i malograđanskim komentarima tokom odvijanja predstave, u razgovoru sa još jednom posjetiteljkom, svojom snahom, sitnom buržujkom tobože rafiniranijeg duha, kojoj se kolokvijalno, i u prepoznatljivom semberskom dijalektu, obraća sa „sna“, on oličuje svo ćiftanstvo skorojevića i ratnih profitera plitkog duha i dubokih džepova koji sačinjavaju elitu društva u kojem danas živimo, a njegova dobacivanja i doskočice kod publike svako malo izmamljivali su oduševljeno pljeskanje i hajnak.

Treći posjetilac, koji predstavlja njegov antipod, emancipovani je građanin koji se zgražava nad plitkošću njegovih komentara i dijaloga koje ovaj vodi sa svojom snahom. U nazorima nekolicine glumaca na bini „seljak“ predstavlja savršen primjer svega onoga od čega „ozbiljni“ glumci zaziru i na šta gledaju sa najvećim prezrenjem, a neki od njih su spremni i da privremeno „obustave tok dramske radnje i prestanu glumiti“, direktno mu se obraćajući i dozivajući ga da se razračunaju – jer zbog takvih kao on nad njihovim mislima, neprekidno, poput tamnog oblaka, nadvija se sumnja i dovodi u pitanje uzvišen, oplemenjujući i didaktički cilj dramske umjetnosti i uloga pozorišta kao ugaonog kamena kulture i duhovnog razvoja društva, koje u malim sredinama osiromašenog duha vječito mora biti podređeno uskogrudosti mještana, političkim ujdurmama i stranačko-zakulisnim mahinacijama što se odvijaju iza vrata kancelarija i spavaćih soba, od čega presudno zavisi  hljeb pozorišnih umjetnika i radnika.  
 

Da je ad spectatores poslužio svrsi da publika bude zabavljena, ne može se osporiti; isprekidanost i izmještanje glavnog toka radnje predstave koja se izvorno odvija u 16. vijeku, pruzrokovano povremenim „iskakanjem“ cjelokupne glumačke postave iz svojih uloga i ulaženje u novi, savremeni, umetnuti pozorišni kontekst, stvaraju jedan anahroni dramski i scenski okvir koji omogućuje da se na proširenijem planu, kroz humor i satiru, podcrtaju neke od suštastvenih, svekolikih tema vezanih za ljudsku prirodu i ponašanje koje Rable u svom romanu duhovito ismijava. Međutim, pored toga što gorenavedeno ima za cilj da proizvede pojačan komičan efekat predstave, još jedna ideja koja je smještena iza ovakvih dramskih tehnika u „Komediji ometenoj u razvoju“ jeste da se kroz direktno obraćanje gledaocu on pokuša „osvjestiti“ tako što će se barem namah prenuti iz vlastite obustavljene nevjerice i razbibrige koje mu donosi dobra zabava, smijeh i uživljavanje u sve ono što se odvija na sceni, i zapitati se zašto je autor riješio da na baš ovakav način predoči i uputi mu satirično-zajedljive poruke, u čijem sadržaju taj isti gledalac itekako može da se pronađe, ako malo dublje i kritički o tome promisli. U pomenutom se, stoga, ogleda i iznova potvrđuje jedna od velikih ironija i gorkih istina u kritički neosvješćenim društvenim sredinama – sklonost da u satiriziranju apsurda ljudske situacije proistakle iz kolektivne beslovesnosti društva, običan čovjek, zasljepljen koprenom vlastite zatucanosti i nerazboritosti zbog koje je u tu istu situaciju i zapao, pronalazi komoditet i povod za smjeh i zabavu.
 

Radnja predstave, smještena u vrijeme renesanse, sve i da nije sporadično „sjeckana“ i isprekidana umetnutim metateatarskim okvirom, niukoliko ne bi trpila na svježini i aktuelnosti tema kojih se dotiče, jer pitanja ljudske niskosti i niskih strasti, razvratnosti i sladostrašća, neumjerenosti, hipokrizije, želje za moći, gubitka razboritosti i šizofrenije uma i duha, univerzalna su ljudskoj prirodi i neraskidiva od bilo koje epohe i civilizacijskog razdoblja. Panurgija, centralni lik pozorišnog komada, koga uvjerljivo tumači Ivan Petrović, pohotljivi je lupež i razmetljivi bećar plave krvi koji vodi gledaoce kroz svoje putešestvije u potrazi za odgovorom na pitanja da li treba da uplovi u bračne vode, da li su te vode mirne ili neminovno uzburkane vječitim virovima nepredvidljivih ženskih ćudi, te da li će, najposlije, i on, kao i drugi muškarci, postati još jedan davljenik, uhvaćen u kovitlac i usisan u mračni ponor tog vrtloga.

Pod krilaticom „neću da ratujem, hoću da se ženim“, on pronalazi opravdanje za dezerterstvo i kukavičluk čovjeka koji se sada može nesputano prepustiti traganju za „onom pravom“, naslađujući se iza skuta i korseta mnogih gospa, bilo da je riječ o „kreposnim“ hrišćankama, koju utjelovljuje lik pod sugestivnim imenom Magdalena, ili posrnulih, lascivnih kaćiperki kao što je Kapetanica. Panurgijina nošnja, ili, preciznije govoreći, odsustvo određenih odjevnih predmeta (štitnika za genitalije), ironično simbolizuje njegovu potentnost, vitalnost i virilnost, a njegova najveća bojazan ogleda se u tome da mu, ukoliko bi se jednom najzad odlučio ukotviti, žena ne nabije rogove (strah koji teži racionalizovati činjenicom da je i sam mnogo puta, u svojim ženskaroškim pohodima, postarao se da na drugim muškarcima rogovi iždžikljaju). Posredstvom njegovih mizogenih stavova, gdje je uloga žene obezvrijeđena i svedena na nivo seksualnog objekta, i sumnji da je ženska priroda iskonski pokvarena i predodređena da prije ili kasnije podlegne nezajažljivim prohtjevima i iskušenjima tjela i pregazi bračni zavjet, izvrgava se ruglu i kritikuje androcentrizam, taština i samoljublje narcisoidnih „alfa-mužjaka“ kojih ne manjka ni u današnjem vremenu, pet vijekova docnije.

Panurgija ostaje pri potrazi za pravim odgovorom koji će ga razriješiti svake nedoumice, spreman je da se otisne i na opasna prekomorska putovanja, gdje se naš antiheroj uzdiže do visine antičkih junaka opjevanih u mitovima i Homerovim djelima; paralelama i aluzijama na podvige Odiseja, ili Džejsona i njegovih Argonauta, duhovito se parodira Panurgijina eskapada i njegova rješenost da se upusti u neizvjestan poduhvat pun poteškoća, čak i suočavanja sa smrću, u težnji da se za pomoć i savjet obrati bajalici i vidovnjakinji Sibili. U njegovim avanturama ga prati i njegov „prijatelj“ i savjetnik fra Jovan, podvojena ličnost koja u dubini svoje izmučene duše i krsta-čuture koju nosi oko vrata taji duboko zakopane i mučne tajne. Čemer Ljutica, histrionični velmoža raspaljivo infantilne naravi, i nekadašnji saveznik Panurgijin, sada postaje zakleti neprijatelj prebjeglice kojem se kani osvetiti zbog raskolništva, u pratnji kapetana Hukabuke, podlog intriganta koji svom vojskovođi ide uz dlaku, a u uho sipa riječi koje će gazdine hirove raspiriti i prilagoditi ispunjenju vlastitih interesa. Iz dramske situacije obojene humorom, groteskom, podsmijehom i iskarikiranošću likova proističu njihovi međusobni verbalni i fizički konflikti koji se na koncu prevazilaze u zanosu bahanatskog pira, a završnom metateatarskom igrom komad doseže svoj klimaks, stvarajući u ustima nasmijanih, zabavljenih gledalaca i pomalo neugodan, blagi ukus gorčine.
      

Intertekstualnost zauzima važno mjesto u predstavi, i služi kao narativna osnova za brojne i složene aluzije i parodijske scene sa vrlo snažnim i bogatim simboličnim podtekstom. Skatološki humor, od središnjeg značaja u Rableovom klasiku, podjednako je važan i za radnju ovog pozorišnog komada, a vulgarnost dramskog diskursa i argo koji karakteriše dijaloge i replike likova, njihovu interakciju i sukobe koji se među njima javljaju i razvijaju svakako nije sam sebi svrha, nego služi da dodatno naglasi sveobuhvatnu atmosferu skarednosti i humoristične kritike koja svlači mnoge obrazine i ogoljuje lažni moral i skrupule – istovjetnu onoj atmosferi koja tako snažno prožima i roman po čijem uzoru je i nastalo ovo pozorišno djelo. 
           

Energičnost i polet koju su glumci odavali na sceni odražava veliko zalaganje, posvećenost i profesionalni pristup čitavog ansambla koji je toliko dugo čekao na ovaj trenutak i koji je za  njegove članove predstavljao svojevrsno katarzično iskustvo – snaga i usrdnost glumačke izvedbe na pozornici zapravo i predstavlja odraz konačnog oslobođenja i pročišćenja ovih mladih ljudi od velikog emotivnog naboja koji se u njima mjesecima unazad prikupljao usljed dugog iščekivanja i neizvjesnosti, a neosporno je da im je i publika svojom predusretljivošću (vjerovatno u većoj mjeri nego što su i sami očekivali) davala dodatni zamah i nadahnuće.

Autor ovih redova nije imao priliku da odgleda reprizno igranje „Komedije ometene u razvoju“ naredne večeri, ali ne sumnja da je kompletna glumačka postava, potaknuta i osokoljena uspjehom premijernog igranja komada, odgovorila izazovu i bila na visini zadatka.
 

Međutim, bez obzira na obećavajući početak rada Gradskog pozorišta „Semberija“, njegovi članovi sigurno nisu u cjelosti odagnali sva svoja podozrenja i skepsu s kojom se neminovno suočava svaki umjetnik, pa samim tim i dramski, u sredinama čiji duhovni i kulturni život je još uvijek u povoju, a te bojazni autor nam (in)direktno želi prenijeti i u samoj predstavi, što uostalom i jeste jedna od njenih osnovnih ideja. Koliko ćemo sluha imati za važnost poruka koje su nam implicitno, i eksplicitno, saopštene putem pozorišne iluzije, predstoji da vidimo, jer sudbina ovog pozorišta nam je sada dobrim dijelom povjerena, i od nas će umnogome zavisiti hoćemo li ga omesti, ili navesti, u njegovom razvoju.