Pjesme su mi pomogle da pobijedim
Kada je imala deset godina, Milicu Radić iz semberskog sela Brodac, ljekari bijeljinske bolnice otpustili su kao neizlječiv slučaj. Nije bilo mogućnosti, rekli su, da se održi u životu. Zahvaljujući riješenosti i insistiranju starije sestre Milene, Milica je primljena na kliniku u Beograd gdje su se ljekari naredna tri mjeseca borili za život male Brodčanke. I Milica je preživjela ali, nažalost, uz trajno oštećenje srčanog mišića. Uz tešku materijalnu situaciju, njenu osmočlanu porodicu dodatno je pokosila prerana smrt oca Milorada.
-Kada se to sve tako izdešavalo, javila se tetka koja je dala sve od sebe da izškoluje svih nas šestoro djece. Zahvaljujući njoj niko od nas nije ostao bez škole. Tako sam u Beogradu završila peti i šesti razred, a sedmi i osmi ovdje u Brodcu. Gimnaziju sam završila u Skoplju, a školu za nastavnika, opet, u Beogradu. Odlučila sam se za studij biologije, jer sam željela biti na usluzi novim generacijama, našoj djeci. Jednom me je neko upitao koliko imam djece - oko dvije stotine, spremno sam odgovorila. I, zaista, sam tako osjećala. Sa ove distance posmatrano, smatram se srećnom ženom čiji život je, uprkos ogromnim teškoćama imao i veliki broj divnih trenutaka“, rekla je Milica Radić za portal „Semberija info“.
Nastavnica Milica, kako je i danas zovu njeni učenici, do sada je izdala tri zbirke poezije: „U vihoru osećanja“ (2009), „U svetu mašte i snova“ (2017) i „Treća sreća“ (2021). Član je Književnog kluba „Jovan Dučić“ iz Bijeljine.
-Prve stihove napisala sam u osnovnoj školi. Upoznavanje prvih simpatija potaklo me je da zapišem prve svoje stihove. I poslije sam se uvijek vraćala poeziji, da njome zabilježim svoje emocije – i one lijepe, ali i one tegobne – i kada se sada osvrnem unazad na svoj život mogu reći da su moje pjesme bile neka vrsta sigurnosnog ventila kroz koji sam je balansirala svoje emocije, i na kraju, i svoj bolešću i teškim porodičnim okolnostima, težak život. Pored pjesama, koje se nalaze u tri moje knjige, imam još dva puta više u rukopisima. Ali ne planiram više objavljivati knjige. Sa kolegama iz Književnog kluba provodim divne trenutke. Imamo mnogo toga zajedničkog, jer su oni, svi odreda, divne duše zaljubljene u umjetnost lijepe riječi. Nažalost, kada organizuju nastup negdje dalje izvan Bijeljine onda ih, zbog mog zdravstvenog stanja, ne mogu uvijek pratiti, pa mi bude baš teško“, izjavila je Milica Radić za „Semberija info“, dodavši da je za svoje pjesme inspiraciju nalazila u svom teškom životu, u svojoj porodici, ali naročito u svojim učenicima.
Nekima, onima vrijednim i marljivim, pojedinačno je pisala pjesme, a osobine drugih je uopštavala i tako za sve takve koje je podučavala tokom pedagoške karijere, posvećivala stihove.
-Milica ne piše pjesme da bi stekla slavu pjesnika, nego piše iz potreba da iskaže svoja iskustva i duboka osjećanja koja nosi u duši. Njeni životni saputnici su u stalnom pokretu, u njenom nemiru. Ona ih mora staviti u pjesmu da ih ne prekrije veo zaborava“, napisao je književnik Borislav Gavrić u recenziji njene prve zbirke pjesama.
Semberija info
-Kada se to sve tako izdešavalo, javila se tetka koja je dala sve od sebe da izškoluje svih nas šestoro djece. Zahvaljujući njoj niko od nas nije ostao bez škole. Tako sam u Beogradu završila peti i šesti razred, a sedmi i osmi ovdje u Brodcu. Gimnaziju sam završila u Skoplju, a školu za nastavnika, opet, u Beogradu. Odlučila sam se za studij biologije, jer sam željela biti na usluzi novim generacijama, našoj djeci. Jednom me je neko upitao koliko imam djece - oko dvije stotine, spremno sam odgovorila. I, zaista, sam tako osjećala. Sa ove distance posmatrano, smatram se srećnom ženom čiji život je, uprkos ogromnim teškoćama imao i veliki broj divnih trenutaka“, rekla je Milica Radić za portal „Semberija info“.
Nastavnica Milica, kako je i danas zovu njeni učenici, do sada je izdala tri zbirke poezije: „U vihoru osećanja“ (2009), „U svetu mašte i snova“ (2017) i „Treća sreća“ (2021). Član je Književnog kluba „Jovan Dučić“ iz Bijeljine.
-Prve stihove napisala sam u osnovnoj školi. Upoznavanje prvih simpatija potaklo me je da zapišem prve svoje stihove. I poslije sam se uvijek vraćala poeziji, da njome zabilježim svoje emocije – i one lijepe, ali i one tegobne – i kada se sada osvrnem unazad na svoj život mogu reći da su moje pjesme bile neka vrsta sigurnosnog ventila kroz koji sam je balansirala svoje emocije, i na kraju, i svoj bolešću i teškim porodičnim okolnostima, težak život. Pored pjesama, koje se nalaze u tri moje knjige, imam još dva puta više u rukopisima. Ali ne planiram više objavljivati knjige. Sa kolegama iz Književnog kluba provodim divne trenutke. Imamo mnogo toga zajedničkog, jer su oni, svi odreda, divne duše zaljubljene u umjetnost lijepe riječi. Nažalost, kada organizuju nastup negdje dalje izvan Bijeljine onda ih, zbog mog zdravstvenog stanja, ne mogu uvijek pratiti, pa mi bude baš teško“, izjavila je Milica Radić za „Semberija info“, dodavši da je za svoje pjesme inspiraciju nalazila u svom teškom životu, u svojoj porodici, ali naročito u svojim učenicima.
Nekima, onima vrijednim i marljivim, pojedinačno je pisala pjesme, a osobine drugih je uopštavala i tako za sve takve koje je podučavala tokom pedagoške karijere, posvećivala stihove.
-Milica ne piše pjesme da bi stekla slavu pjesnika, nego piše iz potreba da iskaže svoja iskustva i duboka osjećanja koja nosi u duši. Njeni životni saputnici su u stalnom pokretu, u njenom nemiru. Ona ih mora staviti u pjesmu da ih ne prekrije veo zaborava“, napisao je književnik Borislav Gavrić u recenziji njene prve zbirke pjesama.
Semberija info
