Zaboravljeni zanat izrade lula
Ljubav prema rezbarenju i obradi drveta rodila se još u djetinjstvu, kada je Milovan Petrićević kao dječak provodio vrijeme u radionici svog pokojnog djeda i razvijao talenat kroz nešto što se tada činilo samo kao dječija igra.Od tada, pa sve do danas, ta ljubav koja ne prestaje zaslužna je za sve unikatne Milovanove rukotvorine, koje pronalaze put do kupaca širom svijeta.
Njegov djed, kako Milovan priča, imao je čak četiri radionice od kojih je jedna bila namijenjena izradi raznih predmeta od drveta, uključujući ikone, lule, razne vrste buradi, alata, itd. Njegova priča potvrđuje staru narodnu izreku „kakav deda, takav unuk“. Svoje umijeće Milovan nastavlja da usavršava kroz formalno obrazovanje gdje se ubrzo, nakon što sjeda u đačku klupu, priključuje modelarskoj sekciji.
- Osnovna škola u Ugljeviku, šezdesetih godina, bila je izuzetno opremljena. Imala je sve kabinete od kojih je jedan bio kabinet opšte-tehničkog obrazovanja, koji je vodio nastavnik Mile Opsenica koji je i danas među nama. Dodijeljeni su mi ključevi kabineta gdje sam obavljao funkciju redara, a pošto sam pokazivao veliko interesovanje prema modeliranju, ubrzo postajem član modelarske sekcije. Članovi sekcije su bili izuzetno talentovani učenici koji su odlično radili, među kojima se, po mom mišljenju, isticao Dragan Milošević“, prisjeća se Petrićević.
Kako je život odmicao, tako se Milovan udaljavao od svog voljenog alata i drveta, da bi se u toku ratnih dešavanja u bivšoj Jugoslaviji ponovo vratio svojoj staroj ljubavi, rezbarenju. Ratne predahe i momente iščekivanja ispunio je izradom ukrasnih drški i kundaka za oružje, da bi u jednom interesantnom susretu sa, u to vrijeme, visokim ruskim funkcionerom i političarem, shvatio da bi trebao više da se posveti rezbarenju.
- Jednom prilikom u toku rata, u posjetu Bijeljini i Ljubiši Saviću Mauzeru, došao je Vladimir Žirinovski, koji je u to vrijeme bio zamjenik predsjednika ruske Državne dume. Prilikom njegovog odlaska, Mauzer mu je poklonio pušku sa ukrasnim rezbarenim motivima, a ja sam mu poklonio svoj pištolj koji sam imao uz sebe i imao je ukrasnu dršku koju sam sam izradio. On mi je vratio pištolj i rekao da pošto sam u ratu, to meni više treba nego njemu. Pošto je odbio, odlučio sam da mu poklonim jednu izuzetno lijepu lulu koju sam takođe ja napravio. Nakon što se zahvalio i prihvatio moj poklon, shvatio sam da ako u jednom takvom čovjeku moja lula i moj rad izaziva oduševljenje, onda bi trebalo da se tome više posvetim“, priča za portal Semberija info Milovan.
Tako je krenula izrada lula i muštikli, koje su u početku bile namijenjene kao poklon, što poznanicima, što neznancima koji su znali da cijene Petrićevićev rad. Sticanjem iskustva i usavršavanjem tehnike izrade, Milovan dolazi do zaključka da je najbolje drvo za izradu lula fosilni hrast. To je sa sobom nosilo novi problem, do takvog drveta se jako teško dolazi.
- Fosilni hrast se nalazi na području od spačvanskih šuma u Hrvatskoj, do Sremske Mitrovice, nalazi se u rijeci Savi i Južnoj Moravi i nigdje drugo u bivšoj Jugoslaviji. Do tih hrastova se dolazi čišćenjem korita ovih rijeka, gdje se upotrebom sonara i odgovarajuće opreme, hrastovi izvlače na površinu i idu na dalju termičku obradu. Takvo drvo je staro i po nekoliko hiljada godina i to ga čini skupocjenim. Analize se vrše u Zagrebu, a nakon toga se drvo primjenjuje u izradi luksuznih enterijera, eksterijera i predmeta. Nekako sam preko prijatelja došao u posjed savskog fosilnog hrasta od kog sam pravio zaista kvalitetne lule. Drugom prilikom, u toku službenog puta za Bor, pošto sam bio vozač kamiona, upoznao sam jednog kineskog radnika, tamo ih je radio veliki broj, koji mi je vrlo povoljno prodao australijski fosilni hrast koji imam i danas. Kako se širio glas o meni, tako su stizale ponude, a ja sam postao vlasnik jednog od najkvalitetnijih, najskupljih i najtraženijih fosilnih hrastova, takozvanog zlatnog hrasta. Pronađen je na ušću Vrbasa u Savu i predstavlja vrstu koja je na ovim prostorima davno izumrla“, objašnjava Petrićević.
Milovan je za volanom proveo pola vijeka. Kao vozač kamiona, čekanje u dugim kolonama postalo je dio svakodnevice. Pošto je dosada đavolje igralište, odlučio je da to vrijeme provede dorađujući lule uz pomoć priručnog alata koji mu je uvijek bio nadohvat ruke. Pravio je i drvene ikone, ali ga je jednom prilikom carinski službenk upozorio da bi mu takvi predmeti mogli biti oduzeti, te se zadržao na lulama. Ikone je nastavio da pravi u svom ateljeu, ali je fokus bio i ostao, lula! Mušterije su polako počele da se javljaju sa svih strana svijeta, a njegove lule su pronalazile svoje vlasnike od Sjeverne Amerike i drugih kontinenata, do raznih evropskih država, naročito Njemačke koja ima mnogobrojne klubove lulaša.
- Dosta kolekcionara kupuje moje lule, pošto vole da posjeduju unikate. Nijedna lula koju napravim nije ista, sve su različite. Da budem iskren, one nisu jeftine, a proces uživanja u lulama predstavlja jedan vid luksuza. Svaki pušač posjeduje tri-četiri lule, u zavisnosti od toga koliko dnevno puši. Pripremanje lula je ritual za koji treba imati poseban sto i pribor, a koriste se i posebni kvalitetni duvani koji se razlikuju od običnih. Kod nas su rijetki ljudi koji puše lule, zato moje lule više kupuju ljudi iz inostranstva. U Njemačkoj postoje klubovi u kojima se moje lule koriste, pregledaju od ruke do ruke i ti ljudi bi se zgrozili na svaku pomisao da postoje dvije identične. Zato je moj imperativ da svaka lula bude različita. U ovom poslu podjednako su bitne i pohvale i kritike, kako bih znao na čemu treba da poradim“, iskren je Petrićević.
Milovan posjeduje široku paletu specijalizovanih alata bez kojih bi posao bio nemoguć. Tako tvrdo drvo teško je obrađivati, pa alati moraju da budu visokog kvaliteta i maksimalne oštrine. Za grubu obradu koristi posebnu kombinovanu mašinu, a potom veći dio posla obavlja ručno. Drvo ne premazuje, već ga polira do visokog sjaja. U lule ugrađuje i hladnjake od aluminijuma u obliku prstenova koji su njegov zaštitni znak i za koje dobija mnogobrojne pohvale. Proces izrade jedne lule može da traje od tri do petnaest dana, u zavisnosti od količine detalja i od toga da li lula dolazi sa ukrasnim postoljem. On je jedan od rijetkih koji se bavi ovim zanatom i kaže da od toga ipak ne bi mogao da živi.
- Za sada u Bosni i Hercegovini nema niko ko se ovim bavi. U Srbiji ima svega tri čovjeka. Kada bih se ograničio isključivo na izradu lula, ne bih mogao od toga da živim, baš kao što ni seljak ne može da živi od samo jedne poljoprivredne kulture. On mora da ima i kukuruz i pšenicu i ječam, jer ako mu ne rodi jedno, ostaje mu drugo i on neće propasti. Tako i ja. Pravim i druge stvari od drveta i ne samo od drveta, već i od metala“, kaže za portal Semberija info Milovan.
Kako ne bi bacao tako dragocjen materijal, od opiljaka pravi i druge „đakonije“ i sitne predmete kao što su privjesci. Ovaj svestrani čovjek, pravi razne alatke, restaurira stare predmete i daje im novi život, a ne krije ni svoju veliku ljubav prema old tajmerima. Trenutno u svojoj radionici radi na jednom koji bi služio kao pokretna prodavnica lula.
Semberija info
Njegov djed, kako Milovan priča, imao je čak četiri radionice od kojih je jedna bila namijenjena izradi raznih predmeta od drveta, uključujući ikone, lule, razne vrste buradi, alata, itd. Njegova priča potvrđuje staru narodnu izreku „kakav deda, takav unuk“. Svoje umijeće Milovan nastavlja da usavršava kroz formalno obrazovanje gdje se ubrzo, nakon što sjeda u đačku klupu, priključuje modelarskoj sekciji.
- Osnovna škola u Ugljeviku, šezdesetih godina, bila je izuzetno opremljena. Imala je sve kabinete od kojih je jedan bio kabinet opšte-tehničkog obrazovanja, koji je vodio nastavnik Mile Opsenica koji je i danas među nama. Dodijeljeni su mi ključevi kabineta gdje sam obavljao funkciju redara, a pošto sam pokazivao veliko interesovanje prema modeliranju, ubrzo postajem član modelarske sekcije. Članovi sekcije su bili izuzetno talentovani učenici koji su odlično radili, među kojima se, po mom mišljenju, isticao Dragan Milošević“, prisjeća se Petrićević.
Kako je život odmicao, tako se Milovan udaljavao od svog voljenog alata i drveta, da bi se u toku ratnih dešavanja u bivšoj Jugoslaviji ponovo vratio svojoj staroj ljubavi, rezbarenju. Ratne predahe i momente iščekivanja ispunio je izradom ukrasnih drški i kundaka za oružje, da bi u jednom interesantnom susretu sa, u to vrijeme, visokim ruskim funkcionerom i političarem, shvatio da bi trebao više da se posveti rezbarenju.
- Jednom prilikom u toku rata, u posjetu Bijeljini i Ljubiši Saviću Mauzeru, došao je Vladimir Žirinovski, koji je u to vrijeme bio zamjenik predsjednika ruske Državne dume. Prilikom njegovog odlaska, Mauzer mu je poklonio pušku sa ukrasnim rezbarenim motivima, a ja sam mu poklonio svoj pištolj koji sam imao uz sebe i imao je ukrasnu dršku koju sam sam izradio. On mi je vratio pištolj i rekao da pošto sam u ratu, to meni više treba nego njemu. Pošto je odbio, odlučio sam da mu poklonim jednu izuzetno lijepu lulu koju sam takođe ja napravio. Nakon što se zahvalio i prihvatio moj poklon, shvatio sam da ako u jednom takvom čovjeku moja lula i moj rad izaziva oduševljenje, onda bi trebalo da se tome više posvetim“, priča za portal Semberija info Milovan.
Tako je krenula izrada lula i muštikli, koje su u početku bile namijenjene kao poklon, što poznanicima, što neznancima koji su znali da cijene Petrićevićev rad. Sticanjem iskustva i usavršavanjem tehnike izrade, Milovan dolazi do zaključka da je najbolje drvo za izradu lula fosilni hrast. To je sa sobom nosilo novi problem, do takvog drveta se jako teško dolazi.
- Fosilni hrast se nalazi na području od spačvanskih šuma u Hrvatskoj, do Sremske Mitrovice, nalazi se u rijeci Savi i Južnoj Moravi i nigdje drugo u bivšoj Jugoslaviji. Do tih hrastova se dolazi čišćenjem korita ovih rijeka, gdje se upotrebom sonara i odgovarajuće opreme, hrastovi izvlače na površinu i idu na dalju termičku obradu. Takvo drvo je staro i po nekoliko hiljada godina i to ga čini skupocjenim. Analize se vrše u Zagrebu, a nakon toga se drvo primjenjuje u izradi luksuznih enterijera, eksterijera i predmeta. Nekako sam preko prijatelja došao u posjed savskog fosilnog hrasta od kog sam pravio zaista kvalitetne lule. Drugom prilikom, u toku službenog puta za Bor, pošto sam bio vozač kamiona, upoznao sam jednog kineskog radnika, tamo ih je radio veliki broj, koji mi je vrlo povoljno prodao australijski fosilni hrast koji imam i danas. Kako se širio glas o meni, tako su stizale ponude, a ja sam postao vlasnik jednog od najkvalitetnijih, najskupljih i najtraženijih fosilnih hrastova, takozvanog zlatnog hrasta. Pronađen je na ušću Vrbasa u Savu i predstavlja vrstu koja je na ovim prostorima davno izumrla“, objašnjava Petrićević.
Milovan je za volanom proveo pola vijeka. Kao vozač kamiona, čekanje u dugim kolonama postalo je dio svakodnevice. Pošto je dosada đavolje igralište, odlučio je da to vrijeme provede dorađujući lule uz pomoć priručnog alata koji mu je uvijek bio nadohvat ruke. Pravio je i drvene ikone, ali ga je jednom prilikom carinski službenk upozorio da bi mu takvi predmeti mogli biti oduzeti, te se zadržao na lulama. Ikone je nastavio da pravi u svom ateljeu, ali je fokus bio i ostao, lula! Mušterije su polako počele da se javljaju sa svih strana svijeta, a njegove lule su pronalazile svoje vlasnike od Sjeverne Amerike i drugih kontinenata, do raznih evropskih država, naročito Njemačke koja ima mnogobrojne klubove lulaša.
- Dosta kolekcionara kupuje moje lule, pošto vole da posjeduju unikate. Nijedna lula koju napravim nije ista, sve su različite. Da budem iskren, one nisu jeftine, a proces uživanja u lulama predstavlja jedan vid luksuza. Svaki pušač posjeduje tri-četiri lule, u zavisnosti od toga koliko dnevno puši. Pripremanje lula je ritual za koji treba imati poseban sto i pribor, a koriste se i posebni kvalitetni duvani koji se razlikuju od običnih. Kod nas su rijetki ljudi koji puše lule, zato moje lule više kupuju ljudi iz inostranstva. U Njemačkoj postoje klubovi u kojima se moje lule koriste, pregledaju od ruke do ruke i ti ljudi bi se zgrozili na svaku pomisao da postoje dvije identične. Zato je moj imperativ da svaka lula bude različita. U ovom poslu podjednako su bitne i pohvale i kritike, kako bih znao na čemu treba da poradim“, iskren je Petrićević.
Milovan posjeduje široku paletu specijalizovanih alata bez kojih bi posao bio nemoguć. Tako tvrdo drvo teško je obrađivati, pa alati moraju da budu visokog kvaliteta i maksimalne oštrine. Za grubu obradu koristi posebnu kombinovanu mašinu, a potom veći dio posla obavlja ručno. Drvo ne premazuje, već ga polira do visokog sjaja. U lule ugrađuje i hladnjake od aluminijuma u obliku prstenova koji su njegov zaštitni znak i za koje dobija mnogobrojne pohvale. Proces izrade jedne lule može da traje od tri do petnaest dana, u zavisnosti od količine detalja i od toga da li lula dolazi sa ukrasnim postoljem. On je jedan od rijetkih koji se bavi ovim zanatom i kaže da od toga ipak ne bi mogao da živi.
- Za sada u Bosni i Hercegovini nema niko ko se ovim bavi. U Srbiji ima svega tri čovjeka. Kada bih se ograničio isključivo na izradu lula, ne bih mogao od toga da živim, baš kao što ni seljak ne može da živi od samo jedne poljoprivredne kulture. On mora da ima i kukuruz i pšenicu i ječam, jer ako mu ne rodi jedno, ostaje mu drugo i on neće propasti. Tako i ja. Pravim i druge stvari od drveta i ne samo od drveta, već i od metala“, kaže za portal Semberija info Milovan.
Kako ne bi bacao tako dragocjen materijal, od opiljaka pravi i druge „đakonije“ i sitne predmete kao što su privjesci. Ovaj svestrani čovjek, pravi razne alatke, restaurira stare predmete i daje im novi život, a ne krije ni svoju veliku ljubav prema old tajmerima. Trenutno u svojoj radionici radi na jednom koji bi služio kao pokretna prodavnica lula.
Semberija info
