Je li tamo mnogo bolje, il’ mirisnije naše polje?

Preda mnom vozovi se smjenjuju,
dolaze i odlaze, 
A ja?
A ja sjedim na stanici,
sjedim i gledam.
Pune su tuge i rastanaka,
suza u očima i bola među grudima.
Te stanice, mislim, pune čekanja,
čak i razočarenja, jer ljudi odlaze.
Mnogi su izabrali na njima
svoje životne staze ...
Novi put i ka meni stiže,
zima me udaljava sve niže.
Prvi snijeg objelio i ovu klupu na stanici,
gdje sam te nekad čekala, prije no što si se odselio, 
onda, bez pozdrava.
Bješe isto zima:
hladna, zavejala mi tugu,
koja me danas vuče ka jugu..
Da bar neku toplinu osjetim
kad najljepšu nisam.
Tako i život, kao vozovi prolazi,
trenuci odlaze i dolaze, 
A ja?
A ja i dalje sjedim,
sjedim i čekam te.
Čekam onaj stari trenutak;
baš onaj kada su svi vozovi stali,
kada je cio svijet zanijemio,
a ti mene pogledom zanio.
Tako mladi nismo znali
da će srcima to da naškodi.
Oči govore,
ali srca pričaju...
Svijet stane u jedan trenutak;
na stanici. u naš kutak.
Baš ovaj,
gdje ja sjedim.
Sjedim i čekam.
Negdje tamo muzika svira,
a ja majko noćas nemam mira.
Daleko je to, tamo druga zemlja...Italija.
Čekaj me još na pragu stare kuće.
One iste gdje mi djetinjstvo prođe,
gdje prva zaljubljenost plamti i vri;
gdje prve laži gore i bdiju;
gdje prvi plač ječi i odjekuje;
gdje prvi osmjesi i dalje se čuju i sijaju
kao plamen stare svijeće na stolu,
koju pališ kada nestane struje.
Možda me još uvijek čeka na istom mjestu,
ta svijetla tačka iz našega doma.
..........................................................................
Zamišljam svaki ovaj prizor... dok voz pristiže. Moji drugari sa folklora se raspjevali, raduju se putu, a meni duša išti za starim selom, gdje sam nekada bila sa tobom. 
Samari, selo Kolovića. Zavučeni moj zavičaj, malo mjesto puno duše i mira. Odmah osjetim miris bakine pogače, svježeg vazduha, zvuk tišine, vjetra, pjesme ptica. Ukus šumskih jagodica, koje si za mene nanizao na travku, nisam našla nigdje do sada. Kao ni svog Romea. Ne može mene očarati nijedan grad kao to nekadašnje selo. Obišla sam ja i obale Istanbula i Varne, građevine Sofije i našeg Skoplja, hladnu Njemačku, isto... Sve su to bile turneje. Poslije svake avanture uvijek smo se vratili sa osmjesima na licu i ponosom, jer smo predstavili svoju državu tako daleko. Onako kako mi to umijemo i mislimo da treba. Ali ti osmjesi nisu isti kao oni kada se vraćamo sa nastupa iz Srbije: kez od uha do uha, što bi se kod nas reklo. Tamo idemo među naše ljude. Toplina sa kojom nas oni dočekaju ne može se porediti ni sa jednom drugom. Kad znam ovo, taj osjećaj, pomislim kako smo mi čudan narod. Volimo svoje, poštujemo tuđe - time se vodimo. Ali svako od nas čezne da ode odavde. Možda si i ti tako zaželio drugačiji način života. Nekad je ta čežnja za odlaskom bila drugačija. Danas se to svelo samo na novac. Ti mi nisi rekao šta je tebe odnijelo daleko od mene. Nisam te pitala zašto si otišao, jer se nisi ni javio. 
Mnogi misle da ako odu, da će zarađivati mnogo više i imati bolji život. Mi, Južni Sloveni, još od seoba smo navikli živjeti skromno, ali zadovoljno. Uživati u sitnicama, cijeniti te iste, poput onih šumskih jagodica. Novac je papir, kovanica, jednom riječju - otrov. Šta će ti tamo negdje daleko novac, ako nemaš svoje ljude oko sebe. Porodica, prijatelji, udaljeni kilometrima, miljama, jer si ti odlučio da budeš drugoj državi rob. Taman smo se izvukli iz tuđe vlasti. Naša država na pragu propasti, dok si ti na pragu svoje kuće sa koferima i željom da služiš drugoj državi svojim znanjem. Na kraju kada se svojim očima uvjere da tamo negdje nema duše kao ovdje, da vlada monotonija u radu, tada se pojave sa istim koferima u lipovom hladu, ispred stare kuće. Želje za novcem zgazi dušina žudnja za svojim zavičajem. Tako i moja, svaki put kada negdje odem upoznam novi način života. Ali zaista, ovaj skromni način mi je najdraži. Još uvijek se pitam u kojem si se ti stilu, načinu života, pronašao. 
Nemoj zaboraviti miris bakinih uštipaka, medno zlato. Takvo ne može otrovati iznutra, jer nije materijalno blago. Zadrži se u srcu kao stara slika koja se ne može rasuti poput kovanica, već se čuva i prenosi dalje. Kako bi Karadžić rekao „s koljena na koljeno". Da ne ostane negdje naš identitet na nekom dalekom putu, kao ti. Naša zemlja, naše polje - uvijek je bilo najbolje. Baš kao što i naša narodna kaže: „Metar moga sela – Amerika cijela“!

Jovana Kolović II6
JU Poljoprivredna i medicinska škola Bijeljina

​Ja sam Jovana Kolović, učenica II6  razreda JU Poljoprivredne i medicinske škole u Bijeljini. 
7. 10. 2007. godine - dan kada su doktori spasili još jedan životić. Par presudnih sekundi, onda i minuta, između života i smrti, otkucavalo je ovdje u Bijeljini. Medicinska sestra mi je dala ime Jovana. Moji roditelji se nisu baš složili sa tim, ali... Svojih šesnaest ljeta, od prvog dana, provela sam u istoj kući gdje i sada živim. Živim sa bakom, djedom, ocem i majkom u naselju Intergaj. Odrastala sam uz dva zaštitnika svoja, dva brata. Imali smo jednu malu sobu samo za igru. Iako su njih dvojica zajedno gradili svoj bratski odnos u njoj, dopustili su da ih žensko oko sada prati. Preskočiću te sitne godine, jer tu stoje crne rupe u mom sjećanju, dok gledam stare slike. Jedino što su mi ispričali je da sam bila jako ćutljiva i mirna, ravnodušna toliko da su htjeli da me vode kod logopeda, da vide jesam li nijema. Istina je da sam stvarno plakala ispred televizora. Prvi crtać koji sam odgledala bez suza bio je Crvenkapa - poslije koje sam imala strah od vuka. Moje naselje nije bilo bogato djecom, bar ne mojim vršnjacima. Imala sam svoj svijet mašte i uživala u njemu. Nekada u njega zakorači Uroš, nekada moje prve rodice iz Brčkog, i to su mi bili prijatelji, pored igračaka. Sve su bile igračke od braće i po koja lutkica koju mi tetka kupi. Baš ne pamtim te dane, imam samo slikovito pamćenje, kroz maglu. Pamtim samo par trenutaka koji mi prolaze kao film kroz glavu. Neki su ostavili rez, a neki isti pokušali zakrpiti. Među najdubljim brazdama stoji jedna u centru srca moga: Kada su dva mala oka ufledala smrt, u šestoj godini. Još pamtim miris te sobe, hladnoću koja je vladala u njoj, iako je bilo grijanje. Oprostila sam se sa svojim najdražim tetkom, uzeo mi ga je karcinom.
U četvrtoj godini kako jedna od slika u mojoj glavi prikazuje, moje male šake dodirnule su srpsku tradicionalnu nošnju. Nije bila ništa pretjerano, neka bijela haljinica, jeleče, keceljica i priglavčići. To je bila moja prva ljubav u životu, koju nikada neću ostaviti. Čekali su da izrastem u djevojčicu, da vide da li imam želju za folklorom. Upisali su me sa mojih osam godina u SKUD Semberija. Moju pažnju nakon toga privuklo je bakino heklanje, a potom i zvuk mamine mašine za šivenje. Naučile su me i jedno i drugo, kada sam napunila još koju godinu, poslije osme. Od tada u sebi gajim želju da dizajniram odjeću u slobodno vrijeme. Još uvijek imam sačuvanih par crteža nekih zamišljenih haljina o kojima sam maštala. 
Bila sam odličan đak u Osnovnoj školi "Knez Ivo od Semberije". Mada ta ćutljivost me pojela. Drugari iz razreda često su mi nešto dobacivali, sjećam se za odjeću. Nosila sam ono što je braći omanjilo, a ne izgleda toliko muško. Dok sam bila još u nižim razredima,i djed mi je umro, a zatim i baka od tuge za njim ispustila dušu. Majka je to teško podnijela, dobila tumor, a otac neku rijetku kilu. To su krili od mene, a onda sam im išla u posjete. Prešavši u sedmi razred, zavoljela sam časove srpskog, istorije i biologije. Za to sam zahvalna svojim nastavnicima koji su mi ih dočarali. U osmom razredu sam osvojila četvrto mjesto iz istorije na republičkom takmičenju, o Jasenovcu. Kao učenik devetog razreda nastavnik istorije me je vodio, kao predvodnika ekipe, na takmičenje Nemanjići 2022, o znamenitim Srbima. Osvojili smo čak četvrto mjesto od 256 ekipa na međunarodnom nivou. U slobodno vrijeme čitala sam mamine knjige iz komode, a ima ih podosta, oko tri police. U devetom razredu krenula sam da se zanimam za poeziju i u putu ka Valjevu nastali su moji prvi radovi. Do tada sam samo onako pisala, nešto slično dnevniku zamršenih misli. Taj period je bio težak za mene. Dobila sam poremećaj ishrane, blagi oblik anoreksije. Obilazila sam par manastira, jer su mi stvarali mir u glavi. Krenula sam da se samostalno bavim baletom, pored folklora. Samo sam tako znala da ispričam šta me muči i šta osjećam. Duša mi kroz igru priča, a ja samo želim da izađem iz ovog grča.. 
Imala sam više opcija za dalje školovanje i uz savjete ukućana upisala sam prvu godinu Gimnazije "Filip Višnjić" u Bijeljini. Škola koja me je naučila kako se uči, godina u kojoj sam stekla široko znanje opšte kulture, kako naše tako i svjetske. Profesorica srpskog, Valentina Vidaković učinila je da se zaljubim u časove književnosti i samu književnost. Tu sam upoznala i čovjeka velikog srca, profesora  ruskog jezika. Radio je kao bibliotekar. Svaki školski dan, izuzev četvrtka, sjedili smo i razgovarali u biblioteci. Skupila sam hrabrosti da se suprotstavim mišljenju svojih roditelja. Nešto je prevagnulo u mojoj glavi i odlučila sam da drugu godinu nastavim u Poljoprivrednoj i medicinskoj školi u Bijeljini. 
Na raspustu sam išla kod brata Miloša u Novi Sad, na poziv moga bliskog prijatelja iz SKUD-a da dođem u FA „Vila“, gdje je igrao. Rado sam se odazvala pozivu i poslije prvog treninga zvali su me da nastupam sa njima. Sve te godine od osme, dakle, nisam prekidala da igram folklor. Obišla sam cijelu Srbiju uzduž i poprijeko, Bugarsku čak tri puta, obale Italije, kao i njenih par gradova, daleku Njemačku, Makedoniju, pa i granicu sa Azijom, u Istanbulu. Sa Milošem sam krenula da radim, poslije devetog razreda, kako bih mogla da platim ove turneje i olakšam roditeljima. Kao dogovor sa starijim bratom, jer nije htio da idem kao sezonski radnik opet da berem voće. Još uvijek mu pomažem u njegovoj firmi, vodeći onlajn profil, a on odvoji djelić svoje plate koji mi je dovoljan.
Moj mali svijet, mračan je, al isto tako i lijep.