Percepcija morala podlegla je, kroz mnoge periode, raznim promjenama. Svaki čovjek oblikovan je moralnim načelima, koja se mijenjaju sa uzrastom godina i smjenjivanjem starih i novih vremena. Ovom vremenu nedostaje malo mašte. Ekran je, sada, postao, trulo glupostima, izvorište. 

Kako smo dopustili da zašuti igralište? Djeca kada prvi put progovore, kao lutke stavljaju se pred svjetlo monitora. Jedino što znam o sebi, iz tih godina, je da sam plakala čim me stave ispred televizora. „Kao kišna godina" - što bi naše bake rekle. Ako ćete uvijek biti zauzeti, vi roditelji, kako onda stvarnost djeteta možete doznati? Djeca su najbolja ogledala ljudima. Ono što vide, imitiraju, pa tako to rade i odrasli.

Problematika današnjeg društva je što se na mrežama prikazuje više bludništva no što ga ima u svim knjigama svijeta zajedno: Piramida društva se zaokrenula, načisto šenula! Estradne ličnosti je na vrh metnula! A oni kao da su zakoračili u renesansu, započeli svoju pasijansu. Sami postavili nerealna pravila. Pobjegli od crkvenog učenja i istinskog vjerovanja. Nasrtljiva samopromocija plastičnog izgleda na mrežama, postala je nova razonoda. Svi smo se mi upleli u te zamršene mreže. Pune struje. Manipulišu našim glavama kao lutkama. Upregle nas kao konje. Čovječanstvo se sve više upliće u mrežu ekranizacije - tome slijedi propast naše populacije. Na mjesto čovjeka dolazi vještačka inteligencija. Koliko nam koristi, duplo nam šteti. Njen razvoj omogućava i previše ljudima, preveliko samopouzdanje stvara. Sve sada može da uradi za čovjeka ta napredna elektronika. Dok on, bez imalo uloženog truda, uzima zasluge za ono što mu je ona postigla. Zbog toga danas ima toliko dobrih programera, a ni u pola toliko dobrih doktora. 

Kad smo već kod mog budućeg zanimanja, ove zime zavladala je neka čudna prehlada. Novi virus, kažu. Hladno vrijeme, bez osjećanja i imalo empatije - to vlada. Na ulicama svi okreću glavu i nemaju vremena da sa drugima popričaju. Kašalj psovki, stezanje u grudima, kao ono sa novčanicima za pomoć napaćenima. Broj novooboljelih približan je broju živih. Iz usta više zlobe no ljudskosti izlazi. Simptomi mladih bi se mogli svesti na neku dijagnozu otuđenosti. Ali zbog čega to? Mladi odlaze, misleći da je tamo negdje bolje, jer im se to na mrežama prikazuje. Nekad je vladala šuga, ili kuga, a danas šugavi telefon. Šta mislite šta je mladima na umu? „Što na umu - to na drumu“, kažu -  put do Amerike. Može se to svaki dan na mrežama. Upališ instagram, Tik - Tok i gledaš kako tamo neke influensefke snimaju šta jedu, kako se oblače, kako treniraju... sve što rade. To je samo za tuđe oči, a u stvarnosti snime vježbu za video, srede se da se slikaju i jedu nešto deseto od onoga što snime. Mladi gledaju šta ih interesuje, a to je ono popularno. Moraju biti u trendu, kako već oni kažu. Svi ti standardi skupog života u njima stvaraju razne komplekse: kako izgledaju, da li nose markirano, šta voze i ostalo. Ono što se ne objavi na društvene mreže, kao da se nije desilo u stvarnom životu. Čista iluzija i prazna vjerovanja u to. Niko više ni ne mari za unutrašnje teskobe. 

Probudi se, ej, baš ti tamo, snobe! Skloni ekran ispred očiju! Izloži se malo kvalitetnijem zračenju, utoni u miris knjiga i prepusti se čitanju, uz ovu snježnu idilu napolju.