ŠKOLA NOVINARSTVA - MILjANA PAVLOVIĆ: Je li tamo mnogo bolje, il' mirisnije naše polje?
Je li tamo mnogo bolje, il' mirisnije naše polje?
„Svuda pođi, kući dođi” jedna je od starih izreka kojom se mnogi ljudi vode u životu. Da li je bolje tamo negdje, u tuđini, ili u svojoj otadžbini? To pitanje se u našem okruženju danas često nameće.
U potrazi za boljim životom, naši ljudi sve češće odlaze u daleke, tuđe, nepoznate zemlje. Plove hladnim morima, opasuju se visokim zidinama, ostavljajući svoje najmilije za sobom. U određenom trenutku u životu, čovjek počinje da odmjerava svoje prioritete: otići u drugu zemlju, obezbijediti sebi sigurnu budućnost a svojim bližnjima pomoć u teškoj situaciji, ili ostati u otadžbini, poznatom i bliskom okruženju, stvarajući zajedničke uspomene sa svojom porodicom i prijateljima.
Život preko granice pruža različite primamljive mogućnosti. Mnogi mladi ljudi sa naših prostora su već nakon završene srednje škole otišli u neku stranu državu na studije i poslije toga se nisu vratili. Tamo su se uklopili, pronašli poslove, zasnovali porodice i lijepo žive. Ako ih pitamo šta ih je motivisalo da se otisnu u nepoznato, najčešće će odgovoriti da tamo nisu otišli prvenstveno zbog novca nego zbog normalnijeg i stabilnijeg okruženja. Mi potičemo sa prostora gdje je malo toga uređeno. Konstantno strijepimo za neke osnovne stvari kao što su zaposlenje ili stambeno pitanje. Nerijetko čujemo i zveckanje oružja i upozorenja o različitim vrstama opasnosti i ugroženosti. Susreti sa takvim ljudima često su vrlo slični, sa koje god strane svijeta da se vraćaju na svoju polaznu tačku. Gledajući ih kako jedva čekaju priliku da dvadesetak dana provedu kod kuće, u domovini, kako im suze padaju niz lice kad se približi vrijeme povratka u novi dom (ako se to domom može nazvati) nije teško zaključiti da im nije ni malo lako. Sa druge strane, gledajući njihov život „na visokoj nozi“, putovanja, ispunjenost zbog napredovanja u karijeri i poslu koji vole, formira se i drugačija povoljna percepcija života u inostranstvu.
Čini se da sve više mladih želi da okuša sreću u nečemu što je njihova imagirana slika „dalekog, velikog, uređenog svijeta“. Ali, ima li tamo naše porodice i prijatelja? Da li se tamo proslavljaju bitna životna dostignuća i praznici kao kod nas? Pronalazi li naša duša tamo mir i spokoj? Traganje i želja za napretkom i novim otkrićima u osnovi su ljudske prirode. Kao što su i vijekovima prije njih, i naši mladi danas prelaze meridijane tragajući za nekim svojim „Zlatnim runom“ „El Doradom“ ili „Hiperborejom“. Treba ih osvijestiti da „Hiperboreju“ mogu stvoriti na svom rodnom tlu. Prečesto zaboravljamo da će svijet biti onakav kakvim ga mi izgradimo. Na kvalitet života mnogo više utiču ljudi, kolektiv, zajedničke inicijative, nego geografska širina i dužina. Treba u mladima podstaći inat i učvrstiti stav da je bolje ostati i truditi se da budemo aktivniji i društveno angažovaniji u mladosti. Zamislimo da možemo svi da se skupimo na jedno mjesto i usmjerimo snage ka zajedničkom cilju stvaranja boljeg i sigurnijeg okruženja za nas i one koji će poslije nas doći. Zar je bezdomnost sve što ćemo imati da im zavještamo? Zar nam zaista može biti dobro ako pokušavamo da se uklopimo u neki svijet koji su drugi ljudi zajedničkim trudom izgradili, ako i sami nemamo potrebne vještine da u toj izgradnji učestvujemo?
Na kraju, najvažnije je da svako pronađe svoj mir i mjesto gdje se osjeća sigurno. Život preko može nam pružiti velike i brojne mogućnosti, ali i život ovdje ima svoje draži. Odgovor na pitanje iz naslova stvar je individualnog doživljaja. Najvažnije je slušati svoje srce i pratiti svoje snove.
Miljana Pavlović III1
Miljana Pavlović rođena je 1. 11. 2005. godine u Bijeljini. Živi u Popovima. Završila je Osnovnu školu „ Vuk Karadžić“ u Bijeljini, a trenutno je učenica trećeg razreda Ekonomske škole u istom gradu. Kad su u pitanju hobiji, voli da istakne folklor koji je obilježio njeno djetinjstvo i koji je trenirala pet godina u SKUD - u „Jelek“ u Popovima. Učesnica je u brojnim vannastavnim aktivnostima i sekcijama, od kojih joj je najdraža sekcija iz poslovne komunikacije. U budućnosti želi da završi Fakultet tehničkih nauka ili Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu.
„Svuda pođi, kući dođi” jedna je od starih izreka kojom se mnogi ljudi vode u životu. Da li je bolje tamo negdje, u tuđini, ili u svojoj otadžbini? To pitanje se u našem okruženju danas često nameće.
U potrazi za boljim životom, naši ljudi sve češće odlaze u daleke, tuđe, nepoznate zemlje. Plove hladnim morima, opasuju se visokim zidinama, ostavljajući svoje najmilije za sobom. U određenom trenutku u životu, čovjek počinje da odmjerava svoje prioritete: otići u drugu zemlju, obezbijediti sebi sigurnu budućnost a svojim bližnjima pomoć u teškoj situaciji, ili ostati u otadžbini, poznatom i bliskom okruženju, stvarajući zajedničke uspomene sa svojom porodicom i prijateljima.
Život preko granice pruža različite primamljive mogućnosti. Mnogi mladi ljudi sa naših prostora su već nakon završene srednje škole otišli u neku stranu državu na studije i poslije toga se nisu vratili. Tamo su se uklopili, pronašli poslove, zasnovali porodice i lijepo žive. Ako ih pitamo šta ih je motivisalo da se otisnu u nepoznato, najčešće će odgovoriti da tamo nisu otišli prvenstveno zbog novca nego zbog normalnijeg i stabilnijeg okruženja. Mi potičemo sa prostora gdje je malo toga uređeno. Konstantno strijepimo za neke osnovne stvari kao što su zaposlenje ili stambeno pitanje. Nerijetko čujemo i zveckanje oružja i upozorenja o različitim vrstama opasnosti i ugroženosti. Susreti sa takvim ljudima često su vrlo slični, sa koje god strane svijeta da se vraćaju na svoju polaznu tačku. Gledajući ih kako jedva čekaju priliku da dvadesetak dana provedu kod kuće, u domovini, kako im suze padaju niz lice kad se približi vrijeme povratka u novi dom (ako se to domom može nazvati) nije teško zaključiti da im nije ni malo lako. Sa druge strane, gledajući njihov život „na visokoj nozi“, putovanja, ispunjenost zbog napredovanja u karijeri i poslu koji vole, formira se i drugačija povoljna percepcija života u inostranstvu.
Čini se da sve više mladih želi da okuša sreću u nečemu što je njihova imagirana slika „dalekog, velikog, uređenog svijeta“. Ali, ima li tamo naše porodice i prijatelja? Da li se tamo proslavljaju bitna životna dostignuća i praznici kao kod nas? Pronalazi li naša duša tamo mir i spokoj? Traganje i želja za napretkom i novim otkrićima u osnovi su ljudske prirode. Kao što su i vijekovima prije njih, i naši mladi danas prelaze meridijane tragajući za nekim svojim „Zlatnim runom“ „El Doradom“ ili „Hiperborejom“. Treba ih osvijestiti da „Hiperboreju“ mogu stvoriti na svom rodnom tlu. Prečesto zaboravljamo da će svijet biti onakav kakvim ga mi izgradimo. Na kvalitet života mnogo više utiču ljudi, kolektiv, zajedničke inicijative, nego geografska širina i dužina. Treba u mladima podstaći inat i učvrstiti stav da je bolje ostati i truditi se da budemo aktivniji i društveno angažovaniji u mladosti. Zamislimo da možemo svi da se skupimo na jedno mjesto i usmjerimo snage ka zajedničkom cilju stvaranja boljeg i sigurnijeg okruženja za nas i one koji će poslije nas doći. Zar je bezdomnost sve što ćemo imati da im zavještamo? Zar nam zaista može biti dobro ako pokušavamo da se uklopimo u neki svijet koji su drugi ljudi zajedničkim trudom izgradili, ako i sami nemamo potrebne vještine da u toj izgradnji učestvujemo?
Na kraju, najvažnije je da svako pronađe svoj mir i mjesto gdje se osjeća sigurno. Život preko može nam pružiti velike i brojne mogućnosti, ali i život ovdje ima svoje draži. Odgovor na pitanje iz naslova stvar je individualnog doživljaja. Najvažnije je slušati svoje srce i pratiti svoje snove.
Miljana Pavlović III1
Miljana Pavlović rođena je 1. 11. 2005. godine u Bijeljini. Živi u Popovima. Završila je Osnovnu školu „ Vuk Karadžić“ u Bijeljini, a trenutno je učenica trećeg razreda Ekonomske škole u istom gradu. Kad su u pitanju hobiji, voli da istakne folklor koji je obilježio njeno djetinjstvo i koji je trenirala pet godina u SKUD - u „Jelek“ u Popovima. Učesnica je u brojnim vannastavnim aktivnostima i sekcijama, od kojih joj je najdraža sekcija iz poslovne komunikacije. U budućnosti želi da završi Fakultet tehničkih nauka ili Filozofski fakultet Univerziteta u Novom Sadu.
