- Najvažnije je da sam dobila mir. A, dobila su ga i moja djeca, iako su ostala u našoj porodičnoj kući. A ja nisam, ja sam otišla“, govori Nada za ,,Semberija info’’. To nije njeno pravo ime, ali za potrebe ovog teksta zvaćemo je tako.

Iskustvo nasilja, kao i izlazak iz, naizgled, začaranog kruga, znaju biti emotivno iscrpljujući. Za izgradnju novog života potrebne su čvrsta volja i velika snaga. Žene koje su doživjele i preživjele fizičko, ali i psihičko nasilje, često bivaju izolovane, od prijatelja, od porodice, i imaju ograničen ili, uopšte, nemaju društveni život.

Krug nasilja nad ženama predstavlja izmjene faza napetosti, nasilnih incidenata i „medenog mjeseca”. Nasilje najčešće počinje psihološkim i verbalnim zlostavljanjem. U prvoj fazi napetost nasilnika raste. Partnerka napetost opaža i pokušava je objasniti i otkloniti. Sebi govori „mora da je umoran, imao je brige na poslu“ i slično, a njemu ugađa. Njeni pokušaji su bezuspješni, jer uzroci njegove napetosti nisu spoljašnje prirode. U drugoj fazi se događa nasilni incident. Povod može biti minoran – „supa nije bila dovoljno topla“. Grubo nasilno ponašanje uključuje sve vrste zlostavljanja od „malih“ do „ozbiljnih“. Njegova napetost, srdžba i bijes su oslobođeni, nasiljem pokušava kontrolisati situaciju. Treća faza jeste faza izmirenja i „medenog mjeseca“ u kojoj se nasilnik izvinjava žrtvi i kod nje se obnavljaju nada i povjerenje, te ima doživljaj lažne kontrole i mirnog perioda. Ovakav ciklus jako vezuje žrtvu za nasilnika putem kombinacije djelimičnog i negativnog potkrepljenja vezanosti („ponekad je divan“ i „danas me nije tukao“). Tokom četvrte faze mirni periodi postaju sve kraći i vremenom se „medeni mjesec“ gubi. Nasilni incidenti su sve češći, a nivo stresa kod žrtve sve je viši nakon svakog nasilnog događaja. Psihičke, fizičke i socijalne posljedice nasilja sve su izraženije. 

Nada se uspjela izvući iz nasilja i prevazići socijalnu izolaciju. Napustila je sve ono što je zajedno sa suprugom gradila i stvarala i život započela u novoj sredini. U Bijeljini, u Fondaciji „Lara“, već su bile upoznate s njenim slučajem jer je, silom prilika, boravila kod njih i prije trajnog odlaska od supruga.

- Prvo sam nosila njihove pozivnice, onda sam čistila njihove prostorije, iako im nije bilo neophodno, ali su htjele da mi izađu u susret da zaradim. Preporučivale su me gdje god su čule da ima posla, završila sam i kurs za njegovateljicu koji su mi oni finansirali. Sad radim u jednoj firmi, gdje mi je stvarno divno“, kazuje Nada. 
U međuvremenu je dobila i donaciju za osnaživanje žena posredstvom ove uspješne nevladine organizacije koja postoji već četvrt vijeka i radi na razvijanju programa zaštite žena od svih oblika rodno zasnovanog nasilja, osnaživanju žena za političko i druge oblike javnog djelovanja i edukaciji i informisanju žena u oblasti rada i zapošljavanja.

- Dobila sam sva potrebna sredstva za čišćenje, jer ja i poslije redovnog posla, gdje sam prijavljena, radim i privatno. To je bila moja želja i to su mi iz ,,Lare’’ i omogućili. Čini mi se da mogu da letim“, kroz smijeh podsjeća Nada. 

Grozdana Krstić, psihološkinja u Fondaciji „Lara“, kazala je da radi sa ženama koje su preživjele nasilje, ali i djecom koja su smještena u sigurnu kuću. U prostorijama Fondacije pruža i usluge ženama koje nisu korisnice sigurne kuće, ali se susreću sa poteškoćama, nasiljem ili su u procesu prijave nasilja i samog izlaska iz toga, osnažuje ih da pronađu put kako da „izađu iz tog kruga pakla“.



- Nama se najčešće javljaju žene koje su preživjele teške oblike fizičkog nasilja, a uz to fizičko prisutno je i psihičko, ekonomsko, a nerijetko i seksualno nasilje. Kada govorimo o seksualnom nasilju, ženama je potrebno mnogo više vremena da priznaju da su taj oblik nasilja preživjele i to negdje sredinom naših seansi, razgovora i boravka u sigurnoj kući, tek tada one se osnaže da kažu da su i to preživjele. Žene koje su u braku to teško mogu da i prepoznaju. Na SOS telefon nam se obraćaju žene koje su pretrpjele psihičko nasilje, a koje u našem društvu još uvijek nije prepoznato, uglavnom dok ne dođe do fizičkog, jer psihičko svi zanemaruju i ne doživljavaju ga onako kako bi to trebalo, a ono zna da ostavi i veće posljedice, u nekim slučajevima. U našoj sigurnoj kući često su smještena i djeca bez roditeljske pratnje ili u pratnji majke, a žrtve su nasilja ili su bili svjedoci nasilja, posmatrači. To na njih ostavlja velike posljedice, na njihovo psihičko stanje, zdravlje, a to se manifestuje kroz nesanicu, drhtanje, a kasnije i u odnosima sa vršnjacima, kao i u njihovim porodicama, posebno kod djece koja nisu imala podršku stručnog lica. Nerijetko preuzimaju krivicu na sebe, jer nisu mogla da zaštite majku i ne mogu ništa da preduzmu. Imali smo i slučajeve kada su djeca prijavljivala da njihova majka trpi nasilje, a kasnije su se suočavala sa osjećajem krivice da li su iznevjerila oca. Nikada ne treba zaboraviti ni da je taj otac nasilnik roditelj i da dijete ima pozitivne emocije prema njemu, jer mu je potrebna njegova bliskost i pažnja, a strah ga je da će to izgubiti“, rekla je Krstićeva i dodala da je važno da žene, koje trpe nasilje, potraže pomoć, da li od srodnika ili institucija, ali je važno da potraže pomoć.

- Mi imamo grupe samopomoći i tokom tih sesansi, glavne poruke koje žene dijele jesu da nisu same i da su one prošle kroz slične situacije, a da su u tim trenucima mislile da se to samo njima dešava i da je njihov slučaj najteži, te da je to sramota i kako će one izaći i nositi se sa tim. Moram naglasiti da je nasilnik u društvu pretežno predstavljen u lijepom svjetlu i nastoji da u odnosu sa drugima ne pokaže tu mračnu stranu, a kada dođe kući ispolji to. Upravo zbog svega toga ženi je teško da izađe iz toga, jer društvo uvijek kaže kako su bili skladan par, da je on bio divan suprug, divan otac i žena nosi jedan teret koje joj društvo stavi na leđa. Žene prvenstveno moraju da se osnaže i da shvate da postoje mogućnosti i solucije i da nikada nije kasno, jer kasno je samo kada dođe smrtan ishod. Važno je da se bore, da naprave plan kako će i šta dalje, koje su njihove dobre strane, koje su vrline, a koje su slabosti i kako da se riješe slabosti. To su pretežno žene kojima je život bio jako težak i to se odrazilo na njihovo samopouzdanje i vjerovanje u sebe. Kada vam neko godinama govori da ste nesposobne i da ne možete ništa, vi počinjete vjerovati u to. U našoj sigurnoj kući boravi mnogo žena koje su bile ekonomski zavisne i trpjele nasilje, ali to nije uvijek tako. Nama se obraćaju i žene koje su ekonomski samostalne, obrazovane. Nasilje mogu biti i godine života koje se smjenjuju, i dobre i loše strane. Žena se nada da će biti dobro i da će se vratiti to dobro i da se nasilje neće ponoviti, ali, nažalost, godinama ono postaje intenzivnije i intenzivnije, a kada dođu djeca teško je izaći iz te zone na koju su one navikle i donijeti odluku i promjenu. Svima je teško izaći iz zone komfora, iako je ta zona za njih jako ugrožavajuća, nesigurna i opasna. One nauče kako da se ponašaju, kada treba da se sklone, zaćute, ali to nije rješenje. Veoma je bitno da znaju da imaju podršku institucija i nas kao nevladinih organizacija da izađu iz toga, da se bore i da zajedno tražimo neku izlaznu strategiju. Svaka žena i svaka osoba je sposobna da se samostalno stara o sebi i da izađe iz nasilja.  Veoma je bitno da i društvo zna uzroke nasilja, a ne da je žena nešto skrivila, pa je to zato, jer sve su to predrasude. Bitno je da društvo shvati da ako je neko nasilan, njemu ne treba poseban razlog da nasilje ispolji. Kada se budemo time vodili, lakše ćemo razumjeti tu cijelu situaciju i veoma je bitno znati da nasilje nije privatna stvar. Ako čujemo da se komšije svađaju ili da komšija maltretira svoju ženu i djecu, treba pozvati nekoga ko je nadležan za to i uputiti ih da oni dalje preduzmu mjere. Potrebno je da obavjestimo nekoga o tome, potrebno je i da okolina reaguje“, pojasnila  je za ,,Semberija info’’  Grozdana Krstić i dodala da je „Larin“ SOS telefon 1264 dostupan 24 časa.

Nadi su i djeca prvih mjeseci mnogo finansijski pomagala.
- Najvažnije je da sam ostala u kontaktu sa svojom djecom, dolaze kod mene, imam njihovu podršku. Svjesna su da je ovo bilo rješenje najbolje za sve. Ne gledaju nasilje, mirno spavaju, imaju majku. Da nisam 'prelomila' i otišla, ko zna šta bi bilo...“, dodaje Nada i kaže da sada od svojih primanja može da priušti sve što joj treba.

- I djeci isto. Iako su djeca velika, mama je mama. Znaju da je mama tu za njih, iako silom prilika ne živimo skupa. Najveća mi je sreća što ne moram ni od koga da tražim, što znam da sam zaradila. Sada smo svi srećniji, djeca su shvatila zašto je moj odlazak bio dobra odluka za sve. I ona mirnije spavaju, ja pogotovo, a kod mene dolaze kada mogu“, istakla je Nada.

Od prijava koje zaprima Kancelarija Ombdusmana za djecu Republike Srpske u Bijeljini, u gotovo 40 odsto slučajeva u pitanju je ugrožavanje ličnih prava djece, a najčešće se radi o povjeravanja djeteta nakon raskida vanbračne zajednice ili razvoda bračne i održavanje ličnog kontakta s drugim roditeljem.

- Nerješavanjem partnerskih problema, roditelji na djecu prenose veliki teret visokokonfliktnog rastanka. Veoma je važno da to prepoznaju centri za socijalni rad koji u tom dijelu imaju jako širok spektar ovlaštenja. Nasilje u porodici višestruko negativno utiče na djecu, bilo da su djeca direktno žrtve nasilja bilo da su izložena posredno, u svakom su slučaju žrtve. U daljem životu to može predstavljati problem da usvojeni obrazac počnu da prenose i da se kao nasilnici pojavljuju u nekoj fazi života. Ne kažemo da je to pravilo, ali je veliki rizik u psihofizičkom odrastanju. Zbog toga su jako važne primjene protokola o postupanju. Imamo dobra zakonska rješenja i podzakonske propise, ali se to uvijek ne primjenjuje na pravi način ili se ne primjenjuje dosljedno. Ako govorimo da je žena žrtva nasilja, ona mora da ima višestruku podršku. Svaka instititucija iz svog segmenta mora djelovati u momentu akutnog nasilja u porodici”, ističe za ,,Semberske novine’’ Jovanka Vuković, zamjenica Ombudsmana.
Ona naglašava da Ombudsman za djecu ima dobru saradnju sa Fondacijom „Lara“ i sigurnom kućom i da nastupaju zajedno s organima starateljstva.

​

- Svaki slučaj je individualan, ali ono što je zajedničko jeste da moramo voditi računa o najboljem interesu djeteta. Protiv nasilja su svakako potrebne represivne mjere, ali prevencija je jedna od najvažnijih mjera. Porodicu treba da jačamo, poslije svih izazova sa kojima se ona susreće. Mi smatramo da porodicu treba jačati kao najpoželjniji oblik života i odrastanja djece, ako govorimo o porodicama koje nemaju patološke oblike ponašanja. Zbog toga rad na jačanju roditeljskih i porodičnih kapaciteta je jedna od najboljih prevencija u zaštiti prava djece, kao i u borbi protiv nasilja“, kazala je Vukovićeva.

Nada, naša sagovornica s početka priče ženama koje prolaze kroz neku vrstu nasilja poručuje da nikada, ni za šta i ni za koga ne treba da trpe.
- Nikoga ne treba da mijenjaš, niti ikoga možeš promijeniti. Ko je kakav, on će uvijek biti takav. Sve što misliš da će se promijeniti, neće. Ja sam na svom primjeru naučila da neće. Uvijek se može negdje otići, nije sve crno. Uvijek postoji neko kome se možeš obratiti za pomoć. Važno je sebe poštovati i voljeti. Ja sam bila zaboravila na sebe kada sam bila u zajednici, a sada sam opet onakva kakva sam bila prije nego što sam se udala. Ko je nesrećan, bolje se rastati, nego ostati zajedno zbog djece. Djeca će sigurno biti srećnija ako ne žive gdje je nasilje. Moja djeca su sada srećnija. Jasno je da su nešto izgubili, a nešto dobili. Najvažnije je da su dobili svoj mir. Kao i ja“, naglasila je naša sagovornica.

*Ovaj sadržaj je kreiran u okviru projekta kojeg provodi Mediacentar u saradnji sa UN Women uredom u BiH, i uz finansijsku podršku Švedske.