IZ ARHIVE SEMBERSKIH NOVINA - Neobična sudbina Ranka i Gine Pejić: Ljubav ili sudnji dan
Supružnici, Ranko (86) i Gina Pejić (85) živjeli su u skladnom i srećnom braku punih 67 godina i, tako je valjda sudbina htjela, umrli su u jednom danu. Ranko je preminuo u bijeljinskoj bolnici u trenutku dok je njegova supruga sahranjivana, priča njihov sin Aćim Pejić.
- Moj otac je rođen 10. decembra 1930. godine, a majka je rođena 18. januara 1931. godine. Roditelji su živjeli skromno. Puno su radili, puno i imali. Živjeli su na Nišićkoj visoravni, u zaseoku Sabanci, opština Ilijaš. Kad je otpočeo nesretni rat, sve vrijeme su bili na prvoj liniji, tako da je vojska, praktično, svih tih ratnih godina bila u kući. Otac je bio učesnik rata sve do svoje šezdeset i pete godine. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma moji roditelji su preselili u Bijeljinu. Nekoliko godina su proveli u Janjarima. Opremili su jednu neuslovnu kuću, praktično, straćaru, ali su i nju morali napustiti 2002. godine. Ostavili su je sa svim stvarima. Prešli su kod mene, jer sam u međuvremenu kupio imanje u Bijeljini. Moji roditelji su skladno živjeli, slagali su se. Radili su u baštici i na taj način su provodili svoje staračke godine“, priča Aćim Pejić, pomenuvši i to da je njegov otac po dolasku u Bijeljinu operisao pankreas i preživio tako tešku operaciju.
- U 2001. godini moj otac je operisao štitnu žlijezdu, a u 2006. godini imao je moždani udar. Nakon moždanog udara oštećen mu je sluh. Nabavio sam mu dva aparata, ali su se kvarili. U decembru prošle godine majka mi se razboljela, a po izlasku iz bolnice otac je nju opsluživao i tražio je i treći slušni aparat, kako bi joj bolje mogao pomoći. Majka se dobro oporavila. Otac je krajem prošle godine kupio i treći slušni aparat, ali se razočarao nakon toga, jer je očekivao da će dobro čuti. U jednom trenutku je zaplakao i rekao mi: „Dao si pare, a ovaj aparat ništa ne valja“.
Aćim kaže da se i otac ubrzo razbolio, imao je moždani udar, ništa nije čuo i nastupili su zdravstveni problemi i depresija. Počeo je koristiti propisane lijekove, ali se stanje nije popravljalo. I Aćimova majka doživljava šok, vjerovatno preplašena stanjem u kome se našao njen muž Ranko, tako da je preminula 12. februara ujutro. Sahranjena je trinaestog februara i u trenutku kada je sahranjivana umro je i njen muž Ranko.
Aćim kaže da je njegova majka, dok je umirala, dozivala svoga supruga. Do posljednjeg životnog časa bili su nerazdvojni, kako u mislima, tako i u svojim postupcima.
Ranko i Gina Pejić imali su dva sina, četvoro unučadi i petoro praunučadi. Ranko je bio ekonomista. Radio je kao blagajnik–likvidator u Rudniku mangana Čevljanovići, u zemljoradničkim zadrugama Srednje i Ilijaš.
Semberske novine/Semberija INFO/Lj. Ljubojević
- Moj otac je rođen 10. decembra 1930. godine, a majka je rođena 18. januara 1931. godine. Roditelji su živjeli skromno. Puno su radili, puno i imali. Živjeli su na Nišićkoj visoravni, u zaseoku Sabanci, opština Ilijaš. Kad je otpočeo nesretni rat, sve vrijeme su bili na prvoj liniji, tako da je vojska, praktično, svih tih ratnih godina bila u kući. Otac je bio učesnik rata sve do svoje šezdeset i pete godine. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma moji roditelji su preselili u Bijeljinu. Nekoliko godina su proveli u Janjarima. Opremili su jednu neuslovnu kuću, praktično, straćaru, ali su i nju morali napustiti 2002. godine. Ostavili su je sa svim stvarima. Prešli su kod mene, jer sam u međuvremenu kupio imanje u Bijeljini. Moji roditelji su skladno živjeli, slagali su se. Radili su u baštici i na taj način su provodili svoje staračke godine“, priča Aćim Pejić, pomenuvši i to da je njegov otac po dolasku u Bijeljinu operisao pankreas i preživio tako tešku operaciju.
- U 2001. godini moj otac je operisao štitnu žlijezdu, a u 2006. godini imao je moždani udar. Nakon moždanog udara oštećen mu je sluh. Nabavio sam mu dva aparata, ali su se kvarili. U decembru prošle godine majka mi se razboljela, a po izlasku iz bolnice otac je nju opsluživao i tražio je i treći slušni aparat, kako bi joj bolje mogao pomoći. Majka se dobro oporavila. Otac je krajem prošle godine kupio i treći slušni aparat, ali se razočarao nakon toga, jer je očekivao da će dobro čuti. U jednom trenutku je zaplakao i rekao mi: „Dao si pare, a ovaj aparat ništa ne valja“.
Aćim kaže da se i otac ubrzo razbolio, imao je moždani udar, ništa nije čuo i nastupili su zdravstveni problemi i depresija. Počeo je koristiti propisane lijekove, ali se stanje nije popravljalo. I Aćimova majka doživljava šok, vjerovatno preplašena stanjem u kome se našao njen muž Ranko, tako da je preminula 12. februara ujutro. Sahranjena je trinaestog februara i u trenutku kada je sahranjivana umro je i njen muž Ranko.
Aćim kaže da je njegova majka, dok je umirala, dozivala svoga supruga. Do posljednjeg životnog časa bili su nerazdvojni, kako u mislima, tako i u svojim postupcima.
Ranko i Gina Pejić imali su dva sina, četvoro unučadi i petoro praunučadi. Ranko je bio ekonomista. Radio je kao blagajnik–likvidator u Rudniku mangana Čevljanovići, u zemljoradničkim zadrugama Srednje i Ilijaš.
Semberske novine/Semberija INFO/Lj. Ljubojević