STEVO TOMIĆ DURE 1945-1990
Vrsan fudbaler sa istančanim nagonom za postizanje golova zbog čega je i dobio nadimak Dure, po poznatom igraču Crvene Zvezde Durkoviću. Nažalost, zbog bolesti, rano je napustio aktivno igranje fudbala, a bio je u najvećoj snazi i ko zna gdje bi završio.
Međutim, ostao je uz fudbal. Prvobitno je preuzeo brigu o mlađim kategorijama i okupljao djecu na igralištu u Dvorovima, kojim je prenosio svoja znanja i učio ih da budu sportisti i dobri ljudi. Bio je trener i piscu ovih redova. Treba napomenuti da je on oformio i selektirao igrače pionirske ekipe koja je 1975. godine osvojila prvo mjesto na završnom turniru za BiH u Tuzli, čime se upisala u istoriju Proletera.
Dure je bio neizbježni gledalac i navijač svih selekcija Proletera i ostaće zapamćen kao navijač koji je utakmice uvjek gledao sa sjeverne strane terena, imao komične, a i stručne komentare na igru pojedinaca ili suđenje sudija.
U poluvremenu je ulazio u teren i sa visine šesnaesterca šutirao loptu, uvijek precizno, pogađao prečku gola, za šta je dobijao aplauze publike.
Stevo Dure Tomić, pripada plejadi zaslužnih pojedinaca jer je, kao pomoćni trener ekipe, učestvovao u osvajanju prvog mjesta u Područnoj ligi i plasmanu u 3. ligu SFRJ te 1972. godine.
Boem po ubjeđenju, sa naglašenim smislom za humor, često je zasmijavao prisutne u kafanama u Dvorovima raznim pošalicama ili smicalicama. Postoji jedna urbana anegdota koja se i danas prepričava kod starih mještana Dvorova.
Naime, jednog dana je Dure sa prijateljima sjedio u staroj kafani u Dvorovima kada je naišao neki čovjek iz susjednog sela. Zastao je i pitao da li neko u Dvorovima ima jarca za priplod. Dure je odmah reagovao i rekao mu da se javi u zaseok Gajevi kod Žike Mijatovića pa je čovjek sretan produžio put i otišao do naznačenog mjesta. Nakon izvjesnog vremena u kafanu, ljut, dolazi Žiko i psuje Dureta zbog toga što je čovjeka poslao kod njega. Žiko je u selu bio poznat po nadimku „JARAC“. Ali sve se lijepo završilo uz šalu i smjeh pa je Žiko nastavio druženje sa Duretom i drugovima.
Takav je bio naš Dure.
Pored fudbala, Dure je bio strastveni ribolovac i često je odlazio na jezera i rijeke u ribolom, a nerijetko i u Bosut putujući šinobusom. Nažalost, sudbina je tako odredila da u ribolovu, na Bosutu umre i napusti ovozemaljski život. Sahranjen je na groblju u Dvorovima.
Stoje: Pero Đorđić, Slavko Šiljo Rakić, Tomo Lazarević, Drago Jovičić, Žiko Stević, Miro Rankić, Sreten Maksimović Pilica; Čuče: Bogdan Rankić, Aco Ostojić, Stevo Dure Tomić, Jovan Todić, Mićo Živanović, godina 1968.
Bogdan Rankić
Međutim, ostao je uz fudbal. Prvobitno je preuzeo brigu o mlađim kategorijama i okupljao djecu na igralištu u Dvorovima, kojim je prenosio svoja znanja i učio ih da budu sportisti i dobri ljudi. Bio je trener i piscu ovih redova. Treba napomenuti da je on oformio i selektirao igrače pionirske ekipe koja je 1975. godine osvojila prvo mjesto na završnom turniru za BiH u Tuzli, čime se upisala u istoriju Proletera.
Dure je bio neizbježni gledalac i navijač svih selekcija Proletera i ostaće zapamćen kao navijač koji je utakmice uvjek gledao sa sjeverne strane terena, imao komične, a i stručne komentare na igru pojedinaca ili suđenje sudija.
U poluvremenu je ulazio u teren i sa visine šesnaesterca šutirao loptu, uvijek precizno, pogađao prečku gola, za šta je dobijao aplauze publike.
Stevo Dure Tomić, pripada plejadi zaslužnih pojedinaca jer je, kao pomoćni trener ekipe, učestvovao u osvajanju prvog mjesta u Područnoj ligi i plasmanu u 3. ligu SFRJ te 1972. godine.
Boem po ubjeđenju, sa naglašenim smislom za humor, često je zasmijavao prisutne u kafanama u Dvorovima raznim pošalicama ili smicalicama. Postoji jedna urbana anegdota koja se i danas prepričava kod starih mještana Dvorova.
Naime, jednog dana je Dure sa prijateljima sjedio u staroj kafani u Dvorovima kada je naišao neki čovjek iz susjednog sela. Zastao je i pitao da li neko u Dvorovima ima jarca za priplod. Dure je odmah reagovao i rekao mu da se javi u zaseok Gajevi kod Žike Mijatovića pa je čovjek sretan produžio put i otišao do naznačenog mjesta. Nakon izvjesnog vremena u kafanu, ljut, dolazi Žiko i psuje Dureta zbog toga što je čovjeka poslao kod njega. Žiko je u selu bio poznat po nadimku „JARAC“. Ali sve se lijepo završilo uz šalu i smjeh pa je Žiko nastavio druženje sa Duretom i drugovima.
Takav je bio naš Dure.
Pored fudbala, Dure je bio strastveni ribolovac i često je odlazio na jezera i rijeke u ribolom, a nerijetko i u Bosut putujući šinobusom. Nažalost, sudbina je tako odredila da u ribolovu, na Bosutu umre i napusti ovozemaljski život. Sahranjen je na groblju u Dvorovima.
Stoje: Pero Đorđić, Slavko Šiljo Rakić, Tomo Lazarević, Drago Jovičić, Žiko Stević, Miro Rankić, Sreten Maksimović Pilica; Čuče: Bogdan Rankić, Aco Ostojić, Stevo Dure Tomić, Jovan Todić, Mićo Živanović, godina 1968.
Bogdan Rankić
