Je li tamo mnogo bolje,  il'  mirisnije naše polje?

 
Svakoga dana ustajem prije pet časova ujutru kako bih bez kašnjenja stigla do firme u kojoj radim. Zvuk alarma, koji  zvoni bez prestanka sve dok konačno ne otvorim oči i  ustanem da ga ugasim, ponekad me toliko podsjeti na djetinjstvo i školske dane. Živjela sam daleko odavde, sa ocem, majkom i sestrama.

Kada smo djeca, toliko čeznemo za tim da odrastemo i postanemo ozbiljni ljudi, a, zapravo, tek kada dođemo u to doba, shvatimo da su to bili mnogo ljepši i bezbrižniji dani. Kada sam imala 27 godina, preselila sam se sa svojim sadašnjim mužem u Beč. Ranije smo ovdje dolazili samo na odmore kod prijatelja, ali smo, spletom okolnosti i željni nečeg novog, odlučili da se preselimo iz Bijeljine u Austriju. Veoma je lijepo živjeti ovdje. Bezbjedno je. Uslovi za život su veoma dobri i lijepo smo se uklopili u novu sredinu. Austrija nudi mnogo mogućnosti kada je riječ o obrazovanju, zaposlenju i zaradi novca. Nije mi žao što smo odlučili živjeti ovdje, ali postoje dani kada toliko čeznem za mojim rodnim krajem, za mojom Bosnom.

Sarajevo, u koje sam često odlazila sa porodicom, budući da je moja majka Sarajka, mi nekako posebno nedostaje u januaru. Tada uvijek poželim da sam tamo, okružena svojom familijom. Tradicionalne proslave naših velikih praznika poput Božića, Srpske nove godine i krsne slave Sveti Stefan koja se tradicionalno proslavlja u našoj kući, za mene su ostali nešto posebno. Obaveze i sistem u kojem ovdje živim, mi ne dozvoljavaju da baš tada odem u Bosnu. Obilježavamo mi sve to i ovdje, ali nema prazničnog duha i ispunjenosti kao kad sam u svom rodnom gradu i blizu svog ognjišta.

Ovdje su ljudi otuđeni i ne iskazuju emocije poput empatije i ljubaznosti. Kako bih rekla, hladniji su. I to je ono što mi veoma nedostaje i zbog čega bih se vratila u Bosnu. Možda ipak razmislim o tome da ponovo odem živjeti dolje na Balkan.

Ipak je to moja prava "kuća" i osjećaj pripadnosti, mira, sreće i ispunjenosti koji ne mogu pronaći ni na jednom drugom mjestu osim tamo. Blaženstvo i zadovoljstvo ne može ni jedna suma novca da zamijeni, jer je novac sredstvo koje nam je potrebno da bismo mogli da kupimo nešto što nam treba ili je način da stignemo do nečeg, a nikako razlog da budemo srećni samo zato što ga imamo.

Ako jednog dana budete razmišljali o tome da je negdje bolje nego tu gdje ste rođeni, razmislite još jednom. Svako od nas razmišlja drugačije, ima svoj stav i donosiće odluke onako kako misli da je najbolje za njega. Ja sam morala da odem da bih shvatila da mi ovdje možda jeste bolje, ali nisam srećnija niti zadovoljnija. Ponekad osjetim tugu i nedostaje mi sloboda i spokoj koji sam samo kod kuće imala. 

Možda poželite da odete, možda pomislite da postoji veća sreća od one koju imate, možda vas ponesu neke bajkovite priče o drugoj, ljepšoj strani, šta god da bude, samo vas molim  da još jednom dobro razmislite.


Ana Popović, prvi razred, 2008. godište


Ana Popović, prvi razred, 2008. godište
Učenica Tehničke škole “Mihajlo Pupin”
Smjer: Tehničar logistike i špedicije 
Po završetku srednje škole voljela bih da upišem kriminalistiku.

​