Pola vijeka blistanja Tamne strane mjeseca :: Semberija INFO ::

 

Pola vijeka blistanja Tamne strane mjeseca


Kada su članovi progresivnog rok sastava Pink Flojd otpočeli rad na svom osmom studijskom albumu u londonskom studiju Ebi roud maja 1972. godine, teško da su mogli naslutiti da će, devet mjeseci kasnije, uspjeti da stvore jedno muzičko djelo takve neprolazne vrijednosti i umjetničkog domašaja kao što su to ostvarili prije pedeset godina na Tamnoj strani mjeseca (The Dark Side of the Moon).

Složen i ambiciozan konceptualni album na kojem su Flojdi predano radili, uporedo snimajući materijal za još jedan album naslovljen Skriveni oblacima (Obscured by clouds), kao i koncertni dokumentarni film „Pink Flojd: Uživo u Pompeji“ (Pink Floyd: Live at Pompeii), Tamna strana mjeseca predstavlja magnum opus u bogatom katalogu ovog proslavljenog sastava. Na ovom ostvarenju, Flojdi su nastojali tematski da objedine u jednu sveobuhvatnu cjelinu ljudsko stanje i bitisanje, kao i da usklade i uvežu muziku na ploči, i da time kod slušalaca pobude osjećaj instrumentalne kohezije i neometanog toka kompozicija; pjesme se, od prve do posljednje, takoreći, glatko i tečno nadovezuju i prelivaju jedna u drugu, tvoreći jedno minuciozno osmišljeno i monolitno muzičko djelo. Sličan efekat, nekoliko godina prije nego što je Tamna strana mjeseca ugledala svjetlo dana, postigli su i Bitlsi na svom epohalnom konceptualnom albumu Orkestar usamljenih srca narednika Pepera (Sergeant Pepper's Lonely Hearts Club Band) iz 1967. godine, koji je takođe snimljen u muzičkom studiju Ebi roud, a iste godine i birmingemski rok sastav Mudi Bluz (The Moody Blues) objavljuje Minule dane budućnosti (The Days of Future Passed), još jedno  konceptualno djelo koje predstavlja jedinstven spoj klasične i popularne muzike.

Pink Flojd su, nakon što su ostali bez Sida Bereta, jednog od osnivača grupe (naziv benda smislio je upravo Beret), spiritus movens-a i glavnog kompozitora i tekstopisca u najranijoj fazi djelovanja sastava, dugo lutali i tragali za novim glasom, u težnji da iskorače iz Beretove sjenke koja se nad njima nadvijala nakon njegovog duševnog kraha izazvanog prekomjernim konzumiranjem halucinogena. Tragični Beret, čije ime se našlo na neslavnoj listi žrtava esida, sve dublje je tonuo u mračni ambis u koji su ga uvukle psihoaktivne droge, sve više gubeći dodir sa stvarnošću i vlastitim životom. Njegova izobličena, vidno narušena percepcija svijeta oko sebe i otuđenost na koncu je primorala ostale članove benda da, ne vidjevši drugog izlaza, nastave dalje bez svog vođe i autora bezmalo svih pjesama koje su se do tada nalazile u opusu benda. Svoj put su najzad i pronašli na albumu Meddle, dvije godine prije izdavanja Tamne strane mjeseca. Kompletnu drugu stranu vinila na prvopomenutom albumu zauzima dvadesettrominutna suita pod nazivom „Odjeci“ („Echoes“) – pjesma koja je navjestila novu fazu u djelovanju grupe i koja je njenim članovima služila kao miljokaz i muzički svetionik u daljem radu i stvaranju. „Odjeci“ su, kao što je to jednom prilikom i gitarista Dejvid Gilmor izjavio, uvjerili njega i njegove kolege i prijatelje iz benda da su pronašli svoj izraz i da su kadri stvarati muziku koja ima umjetničku vjerodostojnost, i ova pjesma predstavljala je prekretnicu i veliki iskorak u razvoju i muzičkom stasavanju i sazrijevanju benda koji je odlaskom Bereta bio ostao bez svoje glavne stvaralačke snage.



Na pojedinim antologijskim pjesmama koje će se naći na Tamnoj strani mjeseca počelo se raditi već potkraj 1971. godine, ubrzo nakon objavljivanja Meddle-a. U kući bubnjara Nika Mejsona u Kemdenu, okrugu Londona, Rožer Voters, Dejvid Gilmor, Rik Rajt i Nik Mejson uveliko su razmatrali osnovni koncept albuma i raspredali o idejama i temama koje bi se na njemu predstavile. Voters je, do tog vremena, preuzeo glavnu ulogu u pisanju pjesama i izrastao u samosvjesnog i kritički osvješćenog tekstopisca. Votersove univerzalne tematske preokupacije,  usmjerene na čovjeka i njegovo bitisanje – efemernost ljudskog života i strah od smrti, izloženost velikom stresu i napadima anksioznosti, duševne bolesti i poniranja u mračni svijet ludila, neprekidni ljudski konflikti i razaranja, te ljudska lakomost, konzumerizam i nezajažljivi porivi za materijalnim bogaćenjem – razrađene su i utkane u nešto više od četrdeset minuta putovanja kroz šaroliku i bogatu tapiseriju zvuka i inovativnih zvučnih efekata. Votersova osnovna zamisao bila je da na albumu neposredno i neuvijeno predstavi ljudsku situaciju u savremenom društvu iz više različitih uglova, a njegove ovozemaljske teme, koje su ga zaokupljivale, znatno su se razlikovale od naivne bajkolikosti tekstova Beretovih pjesama i psihodeličnog popa koji je karakterisao Beretov senzibilitet i kojim se odlikovala muzika Flojda u prvoj fazi benda.

Premda se tekstovi pjesama ponajprije bave uopštenim ljudskim pitanjima, ispod vela univerzalnosti kriju se i Votersovi autobiografski elementi – njegove ambicije, slutnje, strahovanja i životna prosvjetljenja. Beretovo sve dublje psihičko propadanje kao aktivnog člana i predvodnika grupe opsjedalo je mladog Votersa i navelo ga je na ozbiljnija promišljanja o čovjekovoj podložnosti različitim mentalnim bolestima u vremenu u kojem živimo, čime je ujedno i direktno inspirisan tekst pjesme „Oštećenje mozga“ („Brain Damage“). I sam Voters se, budući da je imao priliku da svjedoči tome kako se iz dana u dan sve više urušava mentalno zdravlje njegovog bliskog prijatelja, pribojavao da bi i on jednog dana mogao doživjeti neki vid psihičkog poremećaja, i o tome je otvoreno pričao i pisao. Zvučni efekat rušenja i eksplozije letilice koji se može čuti u trećoj pjesmi na albumu, eksperimentalnom instrumentalu koji nosi naziv „U bijegu“ („On the Run“), simbolizuje Votersov strah da bi jednom mogao stradati u padu aviona, imajući u vidu da je bend u to vrijeme mnogo vremena provodio putujući avionom za vrijeme turneja. Pjesma „Vrijeme“ („Time“), premda predstavlja filozofski osvrt na svekoliku temu kratkotrajnosti i prolaznosti življenja, i uzaludne trke koju vodimo sa vremenom, sadrži i autobiografski podtekst za koji je Voters našao inspiraciju u epifanijskom iskustvu kada je jednom prilikom uvidio da ne postoji nikakva „priprema“ za život, kako mu je to svojevremeno predočavala njegova majka, već da se život uveliko odvija od prvog dana kada dođemo na ovaj svjet i da vrijeme ne treba traćiti spremajući se za izazove koji nas čekaju u budućnosti. U završnom dijelu ove pjesme, u kojem se reprizira harmonijska i melodijska struktura pjesme „Diši“ („Breathe“), Voters opisuje fizičku i mentalnu izmorenost koju bi njegove kolege i on osjećali po povratku kući nakon stalnih putovanja i mnogobrojnih koncerata koje bi održali na turneji. Posmatrano sa Votersovog autobiografskog stanovišta, valja pomenuti i ambigvitet teksta pjesme „Novac“ („Money“). S jedne strane, u pjesmi se satirizuje materijalizam i uživanje u blagodetima i raskoši koje liberalni kapitalizam pruža probranoj manjini, ali isto tako pjesma je i odraz stremljenja i želje samog autora da mu bavljenje rokenrolom donese slavu i bogatsvo, i da uživa u tim istim konzumerističkim lagodnostima koje su satirično opjevane u pjesmi.  



Prvobitno, sadržaj koji će se naći na Tamnoj strani mjeseca, bio je osmišljen, a potom i snimljen i produciran kao jedna produžena, višestavna kompozicija. Ova suita, koja je nosila naziv Tamna strana mjeseca: muzičko djelo za svakojake ludake (The Dark Side of the Moon: A Piece for Assorted Lunatics), snimljena je početkom 1972. godine, a bend ju je premijerno izveo u londonskom pozorištu „Rejnbou“. U narednim mjesecima, Flojdi će ustrajno raditi na ovom djelu, dorađujući ga i proširujući, te neke prvobitno zamišljene sekcije zamijenjujući drugim idejama, što će u konačnici dovesti do stvaranja deset zasebnih pjesama u završnoj verziji albuma. Čvrsta tematska i muzička povezanost pjesama koja je postignuta na albumu vjerovatno dijelom proističe upravo iz toga što su sve pjesme prethodno bile zamišljene da predstavljaju različite odjeljke unutar samo jednog muzičkog komada.

Veliku zahvalnost za stvaranje ovog remek-djela savremene muzike Flojdi duguju producentu Alanu Parsonsu koji je, kao što je to Džordž Martin učinio za Bitlse kao producent Sgt. Pepper-a, svojim prijedlozima, idejama i mukotrpnim zalaganjem dao značajan doprinos u studiju tokom rada i snimanja pjesama. Prepoznatljivo izbijanje i zvonjava časovnika u uvodu pjesme „Vrijeme“ („Time“) upravo su Parsonsova zamisao, a zasigurno mu nije bilo nimalo lako da sve to uskladi i sinhronizuje u vremenu analognog snimanja. Isto tako, na Parsonsov prijedlog u studio je dovedena pjevačica Kler Tori koja je svojom maestralnom vokalnom improvizacijom i sket pjevanjem savršeno ispratila prekrasne akorde koje klavijaturista Rik Rajt svira na koncertnom klaviru. Torijeva čarobna arija, u isti mah silovita i prodiruća, ali i suptilna i izražajna, stvara subliman, eteričan doživljaj od kojeg slušaoca svaki put podilaze žmarci, i ova pjesma opravdano nosi naziv „Velika svirka na nebu“ („The Great Gig in the Sky“).

Iako Flojdi možda nisu bili najbravurozniji svirači na svojim instrumentima u poređenju sa nekim drugim muzičarima, ovaj album je pokazatelj da su bili pravi virtuozi u korišćenju, u to vrijeme, raspoložive opreme i tehničkih inovacija u studiju, kao i novih analognih sintisajzera koji su im poslužili za različita eksperimentisanja i poigravanja sa zvukom i efektima. Mnogi sati su provedeni u Ebi roudu od maja 1972. do februara 1973. godine, i bend je, zajedno sa Parsonsom, uložio ozbiljne napore, posvećeno radeći na dotjerivanju svih pjesama. Uspjeli su da sa velikom kreativnošću i umješnošću aranžiraju pjesme, i da ih obogate mnogobrojnim finesama i nijansama koje im daju njihov prepoznatljiv karakter. Kao što na albumu vlada usklađenost muzičkog sadržaja, među sva četiri člana benda vladala je bliskost, povezanost i timski duh tokom njegovog snimanja. Postojao je snažan stvaralački naboj, i svi članovi su svojim idejama doprinosili komponovanju i razvoju pjesama. Sve ovo je urodilo stvaranjem svevremenske muzike koja već pola vijeka odoljeva zubu vremena, jedinom vjerodostojnom ispitu istinske vrijednosti svakog umjetničkog djela.

Zamisao sastava bila je da album bude objavljen u kvadrofonoj verziji – četvorokanalnom sistemu za reprodukciju zvuka koji se pojavio početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka; ovu ideju, međutim, nisu sproveli u djelo, i završni produkt, izdat prvog marta 1973. godine, zapravo je stereo miks. Trideset godina poslije, na reizdanju iz 2003. godine, obožavaoci koji su posjedovali sisteme okružujućeg, prostornog ozvučenja, dočekali su priliku da uživaju preslušavajući remasterizovanu, kvadrofonu verziju albuma sa još bogatijim muzičkim ugođajem.  

Od Mejsonovog lupanja bas pedalom, podražavajući otkucaje ljudskog srca, čime se otvara i zatvara album, u pjesmama koje se neometanim tokom stapaju u jedan pitoreskni muzički i pjesnički kolaž, možemo čuti grohotni smijeh, zastrašujuće i sumanute urlike koji asociraju na paranoju i šizofreniju, helikopterske propelere i rušenja letilica, oglašavanja spikerke na aerodromu, časovnike što zvone, zveckanje novčića i škljocanje registar kase, i mnoge druge vanmuzičke elemente kojima se obogaćuje i upotpunjuje atmosfera na albumu koja se neizbrisivo urezuje u uho slušaoca. U pojedine pjesme uvršteni su i isječci iz nasnimanih kratkih intervjua koje su Flojdi obavili sa zaposlenima u studiju. Univerzalnost tema jednako se oslikava i u današnjem haotičnom, izraženo stresnom, informatičkom vremenu u koje smo duboko zagazili i bespovratno zaglibili, i danas bi skoro svaki pojedinac mogao da se pronađe u tekstovima pojedinih pjesama i da se sa njima poistovjeti – štaviše, reklo bi se da neki od problema i negativnih kretanja koja su bila u začetku, ili su već uveliko postojala u društvu prije pedeset godina, opjevanih na Tamnoj strani mjeseca, dobijaju na sve većem značaju i aktuelnosti kako vrijeme odmiče.

No ipak, Tamna strana mjeseca, u svojoj osnovi, nije osmišljen da bude „taman“ album. Ljudska empatija i čovječnost je stavljena u središte ovog velikog muzičkog djela, a to je i nagoviješteno i konotirano oponašanjem lupanja srca, organa čiji rok trajanja uslovljava naš životni vijek, i simbola ljubavi. Iako su se Flojdi na ovom albumu dotakli mnogih mračnijih tema koje čine našu stvarnost i svakodnevicu, album zapravo slavi život u ukupnosti svega proživljenog i doživljenog, dobrog i lošeg, lijepog i ružnog, konstruktivnog i destruktivnog, što je na doličan način sumirano i zaokruženo u tekstu pjesme „Pomračenje“ („Eclipse“), posljednjoj pjesmi na albumu. I usamljeni zrak svjetlosti, koji se prelamajući kroz staklenu prizmu na njenom drugom kraju pojavljuje u spektru jarkih boja na crnoj pozadini, možda bi se mogao protumačiti onom našom da nije sve tako crno, i da život obojen ljubavlju i saosjećanjem prema drugim ljudima može obasjati tminu koje, nažalost, ima i previše na ovom svijetu.

​Možda je nešto slično mislio i portir Džeri O'Driskol, čiji glas možemo čuti na kraju pjesme, potkraj albuma, kada je, odgovarajući na pitanje: „Šta je tamna strana mjeseca?“, prostodušno i iskreno kazao: „Tamna strana mjeseca zapravo i ne postoji. U stvari, sve je tama. Samo zbog sunca izgleda kao da svijetli“ („There is no dark side of the moon really. Matter of fact, it's all dark. The only thing that makes it look light is the sun.“). Ne znam da li je ovakvo, ili slično tumačenje Torgersonove čuvene ilustracije na omotu albuma, i O'Driskolove nezaboravne izjave, već ponuđeno, ali ono što izvjesno znam jeste da Tamna strana mjeseca i dalje blistavo sija, ozarujući i oduševljavajući ljubitelje istinski kvalitetne muzike već pola vijeka, i da će u svemu onome što ovaj album ima da ponudi jednako uživati i mnoga buduća pokoljenja. Ars longa, vita brevis.                


Vedran Petričević
Profesor engleskog jezika i viši asistent na Univerzitetu Sinergija Bijeljina