Sjećanje na Sofku Nikolić - najsjajniju pjevačku zvijezdu s ovih prostora
Sjećanje na Sofku Nikolić - najsjajniju pjevačku zvijezdu s ovih prostora
Ne smijemo zaboraviti našu kraljicu sevdaha i kraljicu tuge
Izvor: Semberija info
Negdje u 2017. godini Ružica Nikolić, naša sugrađanka, javila mi je da je obijena kapela Sofke Nikolić na groblju u Pučilama. Otišao sam u njenu kapelu i bio sam neugodno iznenađen onim što sam tamo zatekao. Vrata su bila obijena, unutra je bilo puno smeća i praznih boca. Kapela je postala svratište lokalnih pijanaca i skitnica. Skrenuo sam na to pažnju svešteniku i on je odmah organizovao da se na ulazna vrata postavi katanac. Odmah sam pokrenuo akciju za obnovu kapele, priča danas, skoro šest godina kasnije, za „Semberija info“ osamdesetjednogodišnji Boško Šubarić, čije je prijateljstvo sa čuvenom Sofkom Nikolić počelo davne 1974. godine, kada je bio u njenom obezbjeđenju na humanitarnom koncertu u bijeljinskom Domu omladine, organizovanom za prikupljanje pomoći banjalučkom stanovništvu nastradalom u zemljotresu.
Boško je odmah obavijestio Gradsku upravu, ali, kako kaže, tada nije naišao na razumijevalje nadležnih i morao se obratiti za pomoć privatnim poslodavcima, direktorima poznatih bijeljinskih preduzeća.
-Morao sam kasnije obezbijediti dvadesetak potpisa građana za pokretanje inicijative za saniranje kapele Sofke Nikolić. Nakon toga me pozvao gradonačelnik Ljubiša Petrović, raspisao je tender i kapela je obnovljena. Izbrušena je vanjska fasada, postavljena su nova vrata na kapelu, izmijenjen je krov, okrečen je unutrašnji prostor. Na kraju se u ovu humanitarnu akciju uključila i kamenorezačka radnja „Cane“, vlasništvo Đorđa Gligorevića. Đorđe je izradio spomenik Sofki koji je postavljen u kapeli. Renovirao je i Sofkine porodične fotografije, koje su bile oštećene. Sada kapela izgleda onako kako to i zaslužuje Sofka Nikolić“.
Boško pamti da je nakon poznanstva sa Sofkom, na humanitarnom koncertu u Domu omladine, jednom prilikom otišao kod njenog sestrića na kafu.
-Tom prilikom mi je Sofka pričala o svom meteorskom usponu u svijetu muzike. Čuvena Sofka Nikolić, kako je mnogi danas doživljavaju, kraljica sevdaha i kraljica tuge, bila je muzičko čudo svoga vremena. Bila je najuspješnija pjevačica narodne muzike između dva svjetska rata, snimila je ploču u Parizu, osvojila „Zlatnu potkovicu“ za milionski tiraž svojih ploča. Učestvovala je u brojnim humanitarnim akcijama, pomagala svima kojima je pomoć bila neophodna. Nakon porodične tragedije i smrti njene kćerke Marice, prodala je kuću u Beogradu i preselila se u Bijeljinu. Živjela je tiho i povučeno. Tugovala je i tihovala u kući koju je kupila nedaleko od groblja. Željela je svakodnevno da bude sa svojom jedinicom.
Bijeljinci nisu zaboravili Sofku. U proteklim godinama dobila je ulicu i mural na zgradi Gradskog bioskopa. Muzičko čudo prve polovine dvadesetog vijeka zaslužilo je da sačuvamo uspomenu na ono što je ona bila i što je postigla u svijetu narodne muzike na ovim prostorima. I Boško Šubarić, koji je pokrenuo inicijativu za obnovu Sofkine kapele, zaslužuje sve pohvale Bijeljinaca, jer je pravovremeno reagovao i pomogao da se sačuva i zaštiti ovaj jedinstven spomenik o Sofkinom životu i djelu.
Bosonogi djevojčurak holivudskog sjaja
Sofka Nikolić je za svoje vrijeme, uistinu, bila pravo čudo. Kada bosonogi djevojčurak, koji na početku svoje pjevačke karijere tradicionalnu narodnu muziku pjeva pod vašarskim šatrama, stigne, čak, do Pariza i doživi „holivudski sjaj“ velikog svijeta, onda i zaslužuje da se o njoj piše i nakon stotinu godina. U Berlinu je 1923. godine snimila prvu ploču, do kraja svoje kratke, ali bogate pjevačke karijere snimila je stotinu ploča. Bila je prva žena koja je proglašena za najtiražnijeg pjevača Evrope. Uistinu je bila muzička senzacija prve polovine dvadesetog vijeka koju su poredili sa čuvenim operskim pjevačem Enrikom Karuzom.
Sofka Nikolić se na beogradskoj Skadarliji družila sa Branislavom Nušićem, Tinom Ujevićem, Radetom Draincem i drugim velikim pjesnicima toga doba. U Mostaru je pjevala Šantićevu „Eminu“ i dok je pjevala ovu pjesmu, Šantiću su suze navirale na oči. Nastupala je po evropskim metropolama, poput Berlina, Beča, Sofije, Praga , Budimpešte, Pariza...
Ne smijemo zaboraviti našu kraljicu sevdaha i kraljicu tuge
Izvor: Semberija info
Negdje u 2017. godini Ružica Nikolić, naša sugrađanka, javila mi je da je obijena kapela Sofke Nikolić na groblju u Pučilama. Otišao sam u njenu kapelu i bio sam neugodno iznenađen onim što sam tamo zatekao. Vrata su bila obijena, unutra je bilo puno smeća i praznih boca. Kapela je postala svratište lokalnih pijanaca i skitnica. Skrenuo sam na to pažnju svešteniku i on je odmah organizovao da se na ulazna vrata postavi katanac. Odmah sam pokrenuo akciju za obnovu kapele, priča danas, skoro šest godina kasnije, za „Semberija info“ osamdesetjednogodišnji Boško Šubarić, čije je prijateljstvo sa čuvenom Sofkom Nikolić počelo davne 1974. godine, kada je bio u njenom obezbjeđenju na humanitarnom koncertu u bijeljinskom Domu omladine, organizovanom za prikupljanje pomoći banjalučkom stanovništvu nastradalom u zemljotresu.
Boško je odmah obavijestio Gradsku upravu, ali, kako kaže, tada nije naišao na razumijevalje nadležnih i morao se obratiti za pomoć privatnim poslodavcima, direktorima poznatih bijeljinskih preduzeća.
-Morao sam kasnije obezbijediti dvadesetak potpisa građana za pokretanje inicijative za saniranje kapele Sofke Nikolić. Nakon toga me pozvao gradonačelnik Ljubiša Petrović, raspisao je tender i kapela je obnovljena. Izbrušena je vanjska fasada, postavljena su nova vrata na kapelu, izmijenjen je krov, okrečen je unutrašnji prostor. Na kraju se u ovu humanitarnu akciju uključila i kamenorezačka radnja „Cane“, vlasništvo Đorđa Gligorevića. Đorđe je izradio spomenik Sofki koji je postavljen u kapeli. Renovirao je i Sofkine porodične fotografije, koje su bile oštećene. Sada kapela izgleda onako kako to i zaslužuje Sofka Nikolić“.
Boško pamti da je nakon poznanstva sa Sofkom, na humanitarnom koncertu u Domu omladine, jednom prilikom otišao kod njenog sestrića na kafu.
-Tom prilikom mi je Sofka pričala o svom meteorskom usponu u svijetu muzike. Čuvena Sofka Nikolić, kako je mnogi danas doživljavaju, kraljica sevdaha i kraljica tuge, bila je muzičko čudo svoga vremena. Bila je najuspješnija pjevačica narodne muzike između dva svjetska rata, snimila je ploču u Parizu, osvojila „Zlatnu potkovicu“ za milionski tiraž svojih ploča. Učestvovala je u brojnim humanitarnim akcijama, pomagala svima kojima je pomoć bila neophodna. Nakon porodične tragedije i smrti njene kćerke Marice, prodala je kuću u Beogradu i preselila se u Bijeljinu. Živjela je tiho i povučeno. Tugovala je i tihovala u kući koju je kupila nedaleko od groblja. Željela je svakodnevno da bude sa svojom jedinicom.
Bijeljinci nisu zaboravili Sofku. U proteklim godinama dobila je ulicu i mural na zgradi Gradskog bioskopa. Muzičko čudo prve polovine dvadesetog vijeka zaslužilo je da sačuvamo uspomenu na ono što je ona bila i što je postigla u svijetu narodne muzike na ovim prostorima. I Boško Šubarić, koji je pokrenuo inicijativu za obnovu Sofkine kapele, zaslužuje sve pohvale Bijeljinaca, jer je pravovremeno reagovao i pomogao da se sačuva i zaštiti ovaj jedinstven spomenik o Sofkinom životu i djelu.
Bosonogi djevojčurak holivudskog sjaja
Sofka Nikolić je za svoje vrijeme, uistinu, bila pravo čudo. Kada bosonogi djevojčurak, koji na početku svoje pjevačke karijere tradicionalnu narodnu muziku pjeva pod vašarskim šatrama, stigne, čak, do Pariza i doživi „holivudski sjaj“ velikog svijeta, onda i zaslužuje da se o njoj piše i nakon stotinu godina. U Berlinu je 1923. godine snimila prvu ploču, do kraja svoje kratke, ali bogate pjevačke karijere snimila je stotinu ploča. Bila je prva žena koja je proglašena za najtiražnijeg pjevača Evrope. Uistinu je bila muzička senzacija prve polovine dvadesetog vijeka koju su poredili sa čuvenim operskim pjevačem Enrikom Karuzom.
Sofka Nikolić se na beogradskoj Skadarliji družila sa Branislavom Nušićem, Tinom Ujevićem, Radetom Draincem i drugim velikim pjesnicima toga doba. U Mostaru je pjevala Šantićevu „Eminu“ i dok je pjevala ovu pjesmu, Šantiću su suze navirale na oči. Nastupala je po evropskim metropolama, poput Berlina, Beča, Sofije, Praga , Budimpešte, Pariza...
